Za "starog" vuka

Rafting

Druženje sa godisnjce mature smo nastavili i idućih dana. Tako smo otišli na rafting na Neretvu, a kako nam je bilo vidjecete ako kliknete na sljedeće linkove.




Mala priča za uvod. Negdje u kanjonu Neretve ima jedno mjesto koje je narod prozvao Mindžino Vrelo. Legenda kaže da je voda iz vrela bir iladž za one stvari. Ali kako smo neki od nas starih vukova izgubili njuh za te stvari, te se okrenuli na pogrešnu stranu u momentu kad smo plovili pored Mindžinog Vrela (the story of my life, said one of us), zamolimo vodiča da nas vrati. Kaže vodič Žika da do tad još nikad nisu veslali uzvodno. Kad je vidio čovjek kako smo se stužili, popusti i mi upri veslati iz petnih žila da se vratimo na legendarno mjesto. Ostalo se vidi ovde.

Bilo je i pastrmke na roštilju, plivanja u ledenoj Neretvi, ronjanja, ribarskih priča, i svega ostalog.

O proslavi

Evo konačno sam našao malo slobodnog vremena da I ja objavim sličice sa proslave. A bilo je nezaboravno. Baš k’o nekad, ića i pića, ostalo se do sitnih sati, murija dolazila par puta. Kako došli tako i otišli. Da se i ja jopet zahvalim ljubaznim domaćinima Nedimu i Azri, neumornim sviračima Ozrenu, Murisu i Nedimu i svim prisutnim što nas sve vratiše decenijama unazad. Naravno hvala i našoj Zlati na neočekivanom i zato još dražem poklonu. Da znaš da smo mu dohakali. Mislim poklonu.
Najviše me obradovala činjenica da se nismo promijenili u nekim stvarima, da je naša zajebancija još uvijek ista, da još uvijek možemo šupljirati do zore, ali i ozbiljno se porazgovarati.

Jos jedno pljuskanje

Dakle, ko o cemu, ja o jedrenju..ili sto Marijana rece - bacam srceparaljke...Danas o jedrenju, medjutim ovdje sam malo "zlonamjeran", ali o tome kasnije. Svaki vikend, kad ne slavim 30 godina mature, "zovu me uli-ce"..odnosno vode San Francisko zaliva. Evo fotoreportaze sa jedne zestoke dvodnevne "pljuskavice"...Muske, ovaj put:)

San Fran preko "pijane" palube

Ovako izgleda sa druge, uzbudljivije, strane

Zatezi!!!

I mi se vozimo...

Povuci..potegni...

Tiburon. Agasi i Stefika na prozoru spavace sobe, u sredini :)

U susret Nj.V. Golden Gate

Tlo pod nogama

Povecerje u marini

Ja se nadam da cemo odraditi onaj "rafting"...ako ne niz Neretvu, Taru ili Unu, onda bar ovdje u SF...Logara, pa ima i u Pacifiku riba...Ha, Sina?

A sljedeće subote druženje je nastavljeno, istina u manjem broju ali ne znači manje vrijedno. Dragi moji to je naša Čilićka, ako se sjećate Đorđević Olivera(iz razreda s kojim smo radili fizičko) i naravno naš Gliga.

Pozdrav vaša Davorka

Tri sedmice kasnije

Bice slika, dolazice sa raznih strana...I video zapisi vjerujem. Neku noc se napricah sa Sinom, razmijenismo utiske o onoj divnoj noci u Nedimovoj Duck Pivnici. Sina mi isprica o nezaboravnim danima koje je proveo sa drustvom iz klupa po mom odlasku.. Ma, ispricace on vama. Obojica dodjosmo do jednog zakljucka: raznih ljudi smo upoznali, prijatelja imamo i iz kasnijih zivotnih faza, ali nekako nista nije kao gimnazijsko doba. 30 godina kao da se i nije isprijecilo izmedju nas. Krenuli smo iz tacke u kojoj smo tada stali...i to je nezamjenjivo.

Da se ovo desi, bilo je potrebno tako malo - da se povezemo i da prepustimo vremenu i prilikama da nas ponese. Moja je sljedeca vec u subotu - nadam se kratkom vidjenju sa Vancouver-skom ekipom - na njihovom terenu. Danas se, medjutim, osjecam mnogo bogatijim nego pocetkom ove godine kad magije Planet IV7 jos nije bilo: vratilo mi se rasuto blago, najvrijednije je jer je cijelo vrijeme bilo tako blizu a tako daleko.

Zivot je malo generacija iskusavao kao ovu nasu: valjda zboog mjesta na brdovitom Balkanu gdje smo se rodili i odrasli. Jasno je da nas je vodio razlicitim putevima, kroz razlilcita iskusenja i da smo danas po mnogim stvarima mozda udaljeniji nego u doba gimnazije. Ali kad se stvari kroz dim i suze svedu na "ono malo duse", tako osjetljive u momentu kad smo bili zajedno, postaje vidljivija relativnost svakodnevnih stvari u odnosu na nase, tako malo, a tako velicanstveno, mjesto u svekolikom postojanju.

Novi klinci rastu. Gimnazija sja novim kabinetima. Vilsonovo je lijepo kao i uvijek. Uci se internet...Ali, sve to me samo podsjeca na nase vrijeme kad smo pratili misiju Apollo, weltmajstershaft u fudbalu, "Jagode u grlu" i citali stihove Pere Zubka. Bice jos generacija i generacija...Ali nikada vise one '77, danas rastrkane sirom planete.

Imao sam istinsku privilegiju da budem dio vas, dragi drugovi. I jos je imam.

Za nestrpljive!

BILO JE MATURANTSKI!
HVALA SVIMA PRISUTNIMA,BEZ IZUZETKA!
Ali i vama koji niste bili u mogucnosti da dodjete jer bili ste sa nama cijelo vrijeme.Vjerujte mi jer ja nikad ne lazem kad govorim istinu!
Djede,hvala na fototeci,ja nemam toliko slika pa cu ih sve objaviti na blogu u nekoliko navrata.
Od sada,kad god se sretnemo,slavit ce mo 30-godisnjicu mature!
Odo ja,jer ako nastavim,pocet cu se zahvaljivat i ocu i majci i komsinici i komsiji ko Mladen Delic kad je "Barut Peric"uzeo medalju na evropskom u plivanju "...ampak leva,ampak desna..."

Sta je Planeto? Propadoste u zemlju!

Camim cucim cekajuci....dzaba,....Ni pisma ni razglednice.
Jedan administrator u Americi, drugi u Sarajevu a mi jos do danas nismo dobili nista. Da nebi Djede ne bismo ni ovo imali sto je objavljeno. E, pa stvaaaarno....
Pozderove slike na razvijanju (ako ista bude od njih), jer se aparat skoro pa rasuo pred gimnazijom kad mu je ispao. (Jadni aparat, prezivio rat, prolazak kroz tunel i vidi mu sudbine....).
Kajmakovicu, bolan ne bio, nemoj samo reci da ni ti nisi imao foto aparat. Znam da ti torba nije stigla a da je i druga (posudjena) negdje na putu oko svijeta. Nadam se da si ih vec negdje pokupio u dobrom stanju.
U ostalom ovo vam je samo malo kratko javljanje, samo da vam kazem da vas volim.
A ja cu i dalje da camim, cucim, cekajuci......
A zna se ona narodna: Ko ceka, taj doceka.
E pa haj'te u zdravlje.
VVDNIZ
Sanja

Slika sa stepenica?

Ima li ko sliku sa stepenica na kojoj bi trebali biti nas 19 i profa?

Za moje drugove, bisere rasute po cijelom svijetu

Evo jedna pjesma!

Mislim na sve vas ma gdje bili.

Vasa drugarica Davorka

SRCE I DUSA PUNI.....NEDOSTAJALI STE NAM

Nemam rijeci kojima bih opisala stanje svoje duse. Treptaji srca i cudan osjecaj u grudima koji dugo, dugo nisam dozivjela. Vjerujte mi, priblizavajuci se ulazu u gimnaziju i nazireci grupu koja je zivo razgovarala, pitala sam se"boze, kakav li ce to biti susret!?" Pa mi se nismo vidjeli punih 30 godina. U jednom momentu sam osjetila cak i strah i srce mi je stvarno podrhtavalo od tog dugo prizeljkivanog trenutka.
I ne znam ko me je vidio i prokomentarisao..."Eno Sanje...". Onda naravno grljenje, ljubljenje..... Taj izliv salve osjecaja i silne radosti, ljubavi i srece i ne znam kako vise da opisem to stanje koje sam dozivjela bio je kao neki san. Imala sam osjecaj da sanjam i da sam nekako i tu i kao da nisam tu. Tutnjalo mi je u usima od silnog uzbudjenja i zelje da sa svima razgovaram u isto vrijeme.
Naravno ta trema od susreta je prosla onog casa kada smo uzivo progovorili, prepoznali drage glasove i extremnom brzinom se vratili unazad 30 godina.
Bilo je prekrasno. Bili smo i u nasem razredu koji nam se ucinio malim...nekako skucenim. Naravno u nekom sada informatickom razredu punom kompjutera smo sjeli u klupe i prozivali ko je prisutan a ko "lufta". U svakoj misli u svakoj recenici ste bili sa nama.
Izlalezi iz gimnazije i krenuvsi u kafanu kod Nedima, znali smo da smo probili led i da cemo od sada pa na dalje i u buduce biti zajedno ponovo povezani i sretni da smo se pronasli...
Od silnog uzbudjenja sam u kuci zaboravila foto aparat, koji sam maksuz ponijela iz Genève za taj dugo planirani 20 juli pa sada racunam na sviju koji su bili u posjedu kamera i foto aparata da mi mailom posalju sve, SVE sto je snimljeno i zabiljezeno.
Nisam imala srecu da budem na crno-bijelim fotkama prije 30 godina, ali zato sada mogu da pokazem svom sinu i svom muzu i kazem (kao sto sam to vec i ucinila) "Vidite, ovo su moji prijatelji iz mladosti, ovo su ljudi koje sam nekada voljela i neizmjerno ponovo volim i voljecu dok zivim. Ovo je moja mladost, moja zrelosti i moja buduca starost....
Vjerujte, jos me drzi taj osjecaj srece i ispunjenosti.
Ovog puta vam pridodajem par fotkica na kojima smo Gliga, Lola, Ranko, Nermina-Rankova supruga, Indira-moja prijateljica i moja malenkost, koje sam napravila prije 20 jula i sa nestrpljenjem, kao i vi koji niste fizicki bili sa nama, ocekujem ostale materijale.
Nisam nimalo pogrijesila kada sam vam vec prije par mjeseci rekla
DRAGI MOJI DRUGOVI I DRUGARICE, VOLIM VAS DO NEBA I ZVJEZDICA.
Naravno, jos cu se ja javiti dok mi se utisci srede.
Vasa,
Sanja

Nakon svih pocetnih uzbudjenja neminovno je bilo ukljuciti se u(ne) kulturno umijetnicki zivot na 40 C u hladu. Posto je u hladu bilo bas vruce ,ekipa se smijestila kod Krehe gdije su nam otkazali svi termometi, barometri ....

Ima jos. Ove slijedece slike mu dodju ka o "revival" poza od pre 30 god.

Evo malo "sirovog materijala " Possto ovi nasi susreti prete da prerastu u jedinstvaene i neponovljive dozivljaje prenosim Vam samo delic atmosfere. Nema potrebe za komentarima!