Promjena formata bloga?

Kako ljeto dolazi, i priblizavaju se okupljanja povodom tridesetogodisnjice mature, vrijeme je da razmisliom o funkciji ovog bloga u buducnosti. Ako smo prvih mjeseci bili svojevrsni kulturoloski fenomen, vidljivo je da je u poslijednje vrijeme blo vise postao neka vrsta "zone komfora", mjesta za prijatno okupljanje i cavrljanje, te da se mnogi nadaju da ce tako i ostati.

Uz to funkcija trazenja postepeno dolazi do svojeg klimaksa: Sa velikom vecinom veze su uspostavljene, posredno ili neposredno, i mi sada mozemo reci da smo u stanju da posaljemo poruku kada je to potrebno. Onih nekoliko za koje jos ne znamo da znaju o nama, nastavicemo traziti i dalje.

Povodom toga otvara se pitanje da li je format ovog bloga pravi za buducnost, kada ce on sve vise biti pricaonica a manje javni servis?

Nekoliko predloga za razmisljanje: Od sredine jula Planet IV7 bi mogao da preraste u blog "zatvorenog tipa". Pristup bi u potpunosti bio za registrovane clanove (kojih je sad 25) - kako za postiranje (i sad je tako) tako i za komentare i citanje. Pri tome se postavlja pitanje da li mozda da ovaj blog ostavimo kakav jeste (zamrznemo ga), a otvorimo drugi koji bi u ovoj funkciji "privatne pricaonice" startao od pocetka?

Naravno, ovo su samo prijedlozi. Planet IV7 je nasa zajednicka vrijednost, o njegovoj buducnosti trebamo odluciti zajedno.

A sta vi mislite o ovome?

Admin: Slobodno postirajte VELIKE slike

Da ne bude dileme: SLOBODNO POSTIRAJTE SLIKE i to STO VECE!! Portal ce se brinuti da ih uvijek objavi u trazenom formatu, a postirajuci vece slike pomazete onima koji ih zele uvecati (Kliknuvsi kroz njih) pa zatim "spasiti" i koristiti za nesto drugo (stampanje, album i sl).

Administrativna prica, velicina stranice

Jedna dosadna administrativna tema. Ranko i ja od pocetka trajanja bloga varakamo sa parametrom koji odredjuje broj postova na stranici bloga. Pocelo je od 25, pa je dofuralo fo 100, da bi na prvoj stranici imali sto vise...Danas sam primijetio da se stranica jako tesko i dugotrajno puni, sto bi bilo posebno izrazeno za one koji idu preko spore (telefonske) linije.. Jednostavno imamo puno slika i priloga, a to onda pravi stranicu u informatickom smislu 'glomaznom' i teskom i sporom za transport/punjenje. Pogotovu sto znam da je u Sarajevu ( a mozda jos ponegdje ) na snazi limit na kolicnu podataka koju mozete (bez doplate) napuniti u mjesec dana preko DSL-a.

Zbog toga sam, unilateralno, sto bi se reklo, danas smanjio stranicu na 40 priloga (jos uvijek puno vise od preporuke). Naravno, ovo se moze uvijek promijeniti, pa vas molim da komentirate ako imate ikakvih preferenci...

Posljedica ove promjene je da za starije priloge morate ili kliknuti "Older posts" na dnu stranice, i tako cete dobiti sljedecu stranicu od sljedecih 40....ili mozete koristiti "Arhivu" na desnoj margini, gdje mozete direktno dobiti zeljeni prilog sa komentarima, po naslovu. Kada koristite arhivu, tekuci mjesec je otvoren. Ako zelite nesto starije, otvorite prvo arhivu za taj mjesec, npr "02" za februar, tako sto cete kliknuti strelicu uz "02".

Laku noc, dobro jutro, dobar dan, itd...IV-tom 7.

Umjesto komentara

I ja sam se kao Ozren pitao o komentarima i uopste o organizaciji bloga. Bojim se da nema rješenja, ili nema ga još, ako želimo čitati komentare. Jedini način je otvoriti post i čitati komentar. Što se tiče organizacije bloga, pažljivi čitalac je mogao primjetiti ispod nekih blogova label. Zasad sam tako označio samo spiskove raje, profesora, te datum {(okupljanja) na koji još cekamo odziv}*. Kliknite na label i otvoriće se samo postovi pod istim label iliti etiketama. Čim uhvatim malo vremena napraviću i nove kategorije – dogodovštine, mi danas, i sl. Ako ima neko bolju ideju ja sam otvoren za sve predloge. Objavljujem ovo kao post a ne komentar jer nestrpljivo čekam imput o kategorijama.

*Obratiti pažnju na zagrade. Mrvica bi bila ponosna da me sad vidi.

Vrata ostaju otvorena

Zoka i ja, sinoc u razgovoru, zakljucismo ovo iz gornjeg naslova.

Formulacija je doslovce Zokina, docim sam ja to malo opsirnije nadizidzala. Rece mi Zoka, da je i Dobrinka nadosla na istu ideju, ali meni utrapi da napisem.

Radi se o slijedecem: necemo da okupljanje bude kraj, the end. Okupe se matorci, popricaju u svojim kruzocima, sjete se prepostenih i pokojnih/rahmetlija, olaju ko ja koliko grohn'o, ko je prop'o a ko nije, ko uspjeo i razgule da zive solo do kraja zivota sa svojim familijam, poslovima... To solo je - odnesose i dio dusa svih nas u nepovrat.

Je l' nas nesretni splet okolnosti generacijski zafrk'o? Jeste i to debelo. Toliko se brzo zivjelo, pa prezivljavalo, pa bjezalo, pa opet prezivljavalo, pa dalje samo jos starilo, da ne stigosmo da ozalimo sami sebe i da bar probamo da kazemo, da moze i drugacije.

Jednom priliko u Zagrebu sretnem covjeka(lokalca), koji je nasa generacija, ali se zajedno muvali po reprezentaciji. Mi se persirali!!! Show cisti. Lik meni - vi, ja njemu - vi, a uvijek sam se mucila da se sjetim njegovog imena. Dobar dan, kako ste, cestitam i sretan put. To je bio ukupni skup
razmijenjenih rijeci do tada. Elem, neke uzasne ratne godine, poslije susreta na ulici, poruci on meni po golubu, da ima nesto vazno da mi kaze. Sta ce mi reci neko (Gliga?), sa kim nikad nisam pricala i jos vazno, i jos kao biva maxuz. Javim se, odem do kluba, dobijem ponudu da raduckam koliko hocu ili koliko fizicki mogu stici. Sve cash. Lova veca od moje kolegice sa fakulteta, koja radila ozbiljan posao 8 sati. Covjek mi rijesi problem, lako brzo i elegantno. Svima dobro.
Najsramnije je, sto ja zaista nikoga od tih ljudi iz kluba nisam ni znala ( a trebalo je!) ni pozdravljala, taman posla sjela i divanila uz kafu, picence... do tada!

Od tada razmisljam o ljudima koji su prosli kroz zivot... samo tako. Gdje su, sta rade, kako zive, da li zive, moze li se...

Iskreno, ne bije me geografska nostalgija. Moja djeca i jedan on su moja domovina, ali me bije po usima nedostatak ljudi koje znam. Nedostaju mi oni kojima samo mogu mahnuti a oni znaju ko sam. Mahnu i oni i odu negdje sa tim dijelom mene kojeg znaju. Kao da se pogledas u ogledalo, makar i ono cirkusko, iskrivljeno, ali moje ogledalo.

Istina, ima internet, pa covjek moze da se izhivljava i mlati praznu slamu do besvjesti, samo sto mi to ne polazi za rukom u suplje.

Predlazem da ovaj blog ostane otvoren, dok Google ne crkne, kao portal gdje se moze dobaciti tu_spas_mene. Mjesto gdje se moze kukati, hvalisati se, kaciti slike, po mogucnosti ukusno komentarisati (bez zadnjih misli i politicke korektnosti) i znati da ce neko ko nas/vas zna procitati.

Nije nuzno da to budu eseji tipa "Lishce zuti..."a i mogu.

Nije nuzno ni visiti tu kao visibaba, mada mi perspektiva visibabe, zvuci bolje od nadzak-babe.

Pisite svasta: tipove za zdravlje, cajeve, trave, moze i za novce; dijelite tuge i radosti; kacite babe i unucad - ako ih ima. Od sada ce uvijek neko, kad_li tad_li, da procita sa zanimanjem vecim od onog za Avaz, Dane, Nezavisne i SB ! ! !

Ne mogu mi biti blizi ljudi koji tamo nesto po narudzbi svrljaju, makar se cesto i slozimo, od Ranka ili Goce, ali - nema sanse, ni u ovoj ni u narednoj inkarnaciji.

Da skratim: meni je toliko neopisvo drago procitati par redova "Anonymus-a" lole, Glige, cuti Zokin glas i vidjeti Ljiljinog malog za granapa, da me vec panika prifatila, da ce sve da se ukine poslije ljeta.

Ne znam kako vi, ali ja vise ne umijem da se rastajem. Usahlo.

Ko zna sta zivot nosi dalje?! Ostanite on line, kazite djeci gdje zive bivsi (?) drugovi i drugarice. Neka znaju.

Vrata ostaju otvorena.

Jos da zvanicno potvrde Zoka i Ranko koji uredjuju sajt.