Hej, život je lijep...Tako vam ja jučer sva depresivna (nedavno sam izgubila posao) mrljam se po kući kad desi se sve ovo i to mi naravno popravi dan, sedmicu ...Ovo je zaista pravo, ali pravo iznenađenje. Ono misliš nikada više naše raje, ko zna gdje su, danima lutaš gradom i nikoga ne sretneš i skoro odustaneš od takvih misli ali ne lezi vraže što bi rekla naša Mrvica. Toliko sam sinoć bila euforična od svega ovoga da zaista nisam mogla niti riječi da napišem. Al,i evo mene jedan od posljednjih Mohikanaca još uvijek se ne dam i neću nikud iz Sarajeva. Naravno 1994. (da ne budem patetična) sam otišla u Hrecegovinu i bila do 2001. Nije bilo baš lijepo ali sve se to nekako potisne duboko i baš mnogo po tome i ne čačkaš. Elem sada, naime već 5 godina, ponovo sam sa kćerkom u Sarajevu(konačno kući) i dobro nam je. Super ste se organizovali baš sam ponosna i to bi bilo pravo cool da dođete i da proslavimo tih 30 godina mature (uf baš smo ostarili). A mi koji smo u Sarajevu mogli bi napraviti generalnu probu nekad prije toga:-). Neko se nije mogao sjetiti kako smo zvali profu filozofije , mislim da smo je zvali KOKA (pravo je voljela Lolu). Lola sjećaš li se kad ti je Dijana na času SH šapnula da je grofica Kasteli zadizala suknju i tako zavodila Leona (Gospoda Glembajevi)? Dijana je imala malo čudan smisao za šalu. Hej Mario koliko si nas samo puta spasio kod Mrvice sa zadacima iz Venea to ti nikada neću zaboraviti. A Gliga je pravo volio da pila Tasu. Sječaš se ono kraj četvrtog razreda i Šober donio foto aparat da nas slika, ti uzeo samo bilc i kad je ušla Tasa ti šljocneš blicem a ona poludi i veli ja neću da se slikam zbog blica a ti meni blic bez slike. Hej dragi ljudi ovo je fantastično. Puno vas sve volim i dođite nam.
Davorka
6.3.07
ZLATA "NAKO"
Da se ja onako po propisu prijavim. Kao mini biografija:
- Eto, od sedamdeset i neke bila clan Omladinske organizacije i nisam nikad izbacena kao neki.... (necemo ih imenovati, ali znamo mi njih...) Da li to znaci da sam i sada omladinka?
- Bila Predsjednik razreda. Ma, nisam. Ne dadose mi! Ali onako, lijepo bi izgledalo u toj biografiji. Bila vjerovatno Marijana (a sto se raspisala, a ja se cudila kako kod nje uvijek petice iz sastava), pa neki drugi...
- Od tamo neke sedamdeset cetvrte, pete ili ko zna koje, bila clan SKJ. Trebalo mi nekoliko narednih godina da dodjem do svoje "poveznice", pa da se samostalno "odvezem" i cusnem dokumenta u neku ladicu. Koji su od vas jos clanovi SKJ? Nije to prestalo i nestalo. Samo se vi nadajte i cekajte da vas tamo neki prozovu sa spiska, pa cete onda da se cudite. Moje je lijepo izgorjelo u toj nekoj ladici. A, srecom nije bilo kompjutera, pa me valjda, niko ne moze iskopati. Opet, kako ove nase Djodje i Cilicke rade (k'o da ih je CIA trenirala - nije CIA cicija), ne mozes se nigdje sakriti! Otisla ja na kraj svijeta, ali nista njima nije dovoljno daleko.
Boze, sjecate li se kako smo pisali te prijave za poslove? I svi smo bili "moralno i politicki podobni", ali da su ONI znali sta ste vi svi radili tih sedamdesetih, osamdesetih i ostalih. Ja nisam. Kako slike govore, neki nikad da se opamete. Pogledajte, molim vas, samo tog Dobrijevica. Pa sta ti mislis covjece? Procitaj onaj Rankov komentar o lupanju srca! Ma, ne brinem se ja za tvoje srce, nego ce nam ovu ostalu musku raju utrefiti. Vidi samo koliko su komentara ostavili ispod te tvoje slike.
Evo sad"otprave" o meni:
1992 stigla sa "boljom polovinom" (e, da on ovo vidi, pa da se istopi) u Sydney. Imali mi te davne '92 neki kompjuter kod kuce, pa gledali gdje bismo u Australiju, nasli neku mapu i posto se ON bavio ronjanjem, odlucimo da cemo u Brisbane, odmah uz Great Barrier Reef - navodno tada najcistije mjesto za ronjanje na planeti (nije vise, napadaju alge). Pogledas na kartu, ma to ti je tu, na brizbenskoj plazi. Dodjemo mi tako u Brisbane, aerodrom nov, novcat, mi onako izgubljeni (pobjegli ispod granata, kao vjerovatno i vi svi), a meni mirise more i kreme za suncanje, da mi je samo da nadjemo gdje cemo spavati, pa na plazu. Ja sebe vec vidim ispruzenu ispod suncobrana, na lezaljci. Brale razocarenja! Da smo mi malo pogledali one razmjere na karti, pa mozda racunali: plaza odatle 100 km. Sto je moc sugestije. Ja se i sada sjecam kako su meni mirisali more i te kreme za suncanje. Tako se Generalici brzo pokupe i u Sydney gdje smo evo vec skoro 15 godina. Imamo dvije djevojcice (DJEVOJCICE, Marijana! I nije fusbal nego balet, bona) 14 i 12 i po godina. Ovo "i po" je vrlo znacajno jer su one skontale da kad predjes pola, vec mozes govoriti kako ti je 13! Dzabe im ja govorim da ne zure!
Meni se cini da je Australija je za migrante najbolja zemlja. Cim smo stigli dali nam sva prava, za dvije godine i drzavljanstvo. Drzavne praznike slave isto kao Jugovici, samo gledaju kako bi nekako sastavili sa vikendom, svaki praznik se produzava bolovanjem, ma kud ces bolje (osim u Sarajevo). I sve nesto napovjerenje (kad je Muju krenulo.... o tome cu posebno) Sve sami migranti, rijetko nadjes nekoga ko je kao druga, treca generacija doseljenika, a to su onda potomci sumnjivih tipova koji se uglavnom ponose time sto su im babe ili dede nesto ukrali u Engleskoj, pa ih deportovali u Australiju! Gdje ces bolje zemlje, gdje se to ne krije nego se time hvalise! Onda se cude kad im neko utaji milijarde dolara!
Ono za Muju - ovdje narod otkrio da moze malo da radi, pa da se kao povrijedi na poslu i dobije isplatu od osiguranja. Stigao talas izbjeglica iz Bosne i ostalih krajeva bivse nam Juge i ne prodje par godina, uvode se novi zakoni o kompenzacijama. Ogranicavaju se iznosi, poostrava se dokazivanje. Sta se desilo: skontao nas narod da je bolove u ledjima tesko dokazati, ali i opovrgnuti, sviju nesto pocese boljeti ledja, ogroman broj na bolovanjima i kompenzaciji i australijski zdravstveni radnici uvedose termin "Bosanka ledja".
Eto tako, zbrda zdola,voli vas zlata
Pisem ja opet, ali cu razgoditi da Marijana nadje ponesto novo.
- Eto, od sedamdeset i neke bila clan Omladinske organizacije i nisam nikad izbacena kao neki.... (necemo ih imenovati, ali znamo mi njih...) Da li to znaci da sam i sada omladinka?
- Bila Predsjednik razreda. Ma, nisam. Ne dadose mi! Ali onako, lijepo bi izgledalo u toj biografiji. Bila vjerovatno Marijana (a sto se raspisala, a ja se cudila kako kod nje uvijek petice iz sastava), pa neki drugi...
- Od tamo neke sedamdeset cetvrte, pete ili ko zna koje, bila clan SKJ. Trebalo mi nekoliko narednih godina da dodjem do svoje "poveznice", pa da se samostalno "odvezem" i cusnem dokumenta u neku ladicu. Koji su od vas jos clanovi SKJ? Nije to prestalo i nestalo. Samo se vi nadajte i cekajte da vas tamo neki prozovu sa spiska, pa cete onda da se cudite. Moje je lijepo izgorjelo u toj nekoj ladici. A, srecom nije bilo kompjutera, pa me valjda, niko ne moze iskopati. Opet, kako ove nase Djodje i Cilicke rade (k'o da ih je CIA trenirala - nije CIA cicija), ne mozes se nigdje sakriti! Otisla ja na kraj svijeta, ali nista njima nije dovoljno daleko.
Boze, sjecate li se kako smo pisali te prijave za poslove? I svi smo bili "moralno i politicki podobni", ali da su ONI znali sta ste vi svi radili tih sedamdesetih, osamdesetih i ostalih. Ja nisam. Kako slike govore, neki nikad da se opamete. Pogledajte, molim vas, samo tog Dobrijevica. Pa sta ti mislis covjece? Procitaj onaj Rankov komentar o lupanju srca! Ma, ne brinem se ja za tvoje srce, nego ce nam ovu ostalu musku raju utrefiti. Vidi samo koliko su komentara ostavili ispod te tvoje slike.
Evo sad"otprave" o meni:
1992 stigla sa "boljom polovinom" (e, da on ovo vidi, pa da se istopi) u Sydney. Imali mi te davne '92 neki kompjuter kod kuce, pa gledali gdje bismo u Australiju, nasli neku mapu i posto se ON bavio ronjanjem, odlucimo da cemo u Brisbane, odmah uz Great Barrier Reef - navodno tada najcistije mjesto za ronjanje na planeti (nije vise, napadaju alge). Pogledas na kartu, ma to ti je tu, na brizbenskoj plazi. Dodjemo mi tako u Brisbane, aerodrom nov, novcat, mi onako izgubljeni (pobjegli ispod granata, kao vjerovatno i vi svi), a meni mirise more i kreme za suncanje, da mi je samo da nadjemo gdje cemo spavati, pa na plazu. Ja sebe vec vidim ispruzenu ispod suncobrana, na lezaljci. Brale razocarenja! Da smo mi malo pogledali one razmjere na karti, pa mozda racunali: plaza odatle 100 km. Sto je moc sugestije. Ja se i sada sjecam kako su meni mirisali more i te kreme za suncanje. Tako se Generalici brzo pokupe i u Sydney gdje smo evo vec skoro 15 godina. Imamo dvije djevojcice (DJEVOJCICE, Marijana! I nije fusbal nego balet, bona) 14 i 12 i po godina. Ovo "i po" je vrlo znacajno jer su one skontale da kad predjes pola, vec mozes govoriti kako ti je 13! Dzabe im ja govorim da ne zure!
Meni se cini da je Australija je za migrante najbolja zemlja. Cim smo stigli dali nam sva prava, za dvije godine i drzavljanstvo. Drzavne praznike slave isto kao Jugovici, samo gledaju kako bi nekako sastavili sa vikendom, svaki praznik se produzava bolovanjem, ma kud ces bolje (osim u Sarajevo). I sve nesto napovjerenje (kad je Muju krenulo.... o tome cu posebno) Sve sami migranti, rijetko nadjes nekoga ko je kao druga, treca generacija doseljenika, a to su onda potomci sumnjivih tipova koji se uglavnom ponose time sto su im babe ili dede nesto ukrali u Engleskoj, pa ih deportovali u Australiju! Gdje ces bolje zemlje, gdje se to ne krije nego se time hvalise! Onda se cude kad im neko utaji milijarde dolara!
Ono za Muju - ovdje narod otkrio da moze malo da radi, pa da se kao povrijedi na poslu i dobije isplatu od osiguranja. Stigao talas izbjeglica iz Bosne i ostalih krajeva bivse nam Juge i ne prodje par godina, uvode se novi zakoni o kompenzacijama. Ogranicavaju se iznosi, poostrava se dokazivanje. Sta se desilo: skontao nas narod da je bolove u ledjima tesko dokazati, ali i opovrgnuti, sviju nesto pocese boljeti ledja, ogroman broj na bolovanjima i kompenzaciji i australijski zdravstveni radnici uvedose termin "Bosanka ledja".
Eto tako, zbrda zdola,voli vas zlata
Pisem ja opet, ali cu razgoditi da Marijana nadje ponesto novo.
Umjesto komentara
I ja sam se kao Ozren pitao o komentarima i uopste o organizaciji bloga. Bojim se da nema rješenja, ili nema ga još, ako želimo čitati komentare. Jedini način je otvoriti post i čitati komentar. Što se tiče organizacije bloga, pažljivi čitalac je mogao primjetiti ispod nekih blogova label. Zasad sam tako označio samo spiskove raje, profesora, te datum {(okupljanja) na koji još cekamo odziv}*. Kliknite na label i otvoriće se samo postovi pod istim label iliti etiketama. Čim uhvatim malo vremena napraviću i nove kategorije – dogodovštine, mi danas, i sl. Ako ima neko bolju ideju ja sam otvoren za sve predloge. Objavljujem ovo kao post a ne komentar jer nestrpljivo čekam imput o kategorijama.
*Obratiti pažnju na zagrade. Mrvica bi bila ponosna da me sad vidi.
*Obratiti pažnju na zagrade. Mrvica bi bila ponosna da me sad vidi.
5.3.07
Nije to ljubav
U ovim godinama kad ti srce zaigra pa stane
I osjetis nemir,
Kad ti se pred ocima zamagli
I pamet ti se pomuti,
Ne boj se!
Nije to ljubav!.........
To je infarkt!!!
I osjetis nemir,
Kad ti se pred ocima zamagli
I pamet ti se pomuti,
Ne boj se!
Nije to ljubav!.........
To je infarkt!!!
Pronalazite se !
Kao sto sam obecala, jedna malehna slika sa puno nas! Miran je uvecao bio na 1200 dpi, pa smanjio na 500 dpi, pa opet velika bi za poslati. Onda dodje Senci, zaostri, izreza, sredi u sekundi- pa se sada trazite.
Davorka, sva sretna obecala da ovaj put nece luftati sa maturske veceri. Dobro nam dosla!
Hvala Dobrinki i hvala na cvijecu!
I'll Hold You Near: za Davorku i sve nase drugarice i drugove, tekst koji ide uz cvijece
And with thy flowers
I shall kneel,
And with thy grace
I shall appeal.
And with thy heart,
You shall appear,
And with thy soul,
I'll hold you near.
-
By: Mia R. Yugo (2003, moja cerka)
I shall kneel,
And with thy grace
I shall appeal.
And with thy heart,
You shall appear,
And with thy soul,
I'll hold you near.
-
By: Mia R. Yugo (2003, moja cerka)
Dobrodoslica Zlati, trazimo Davorku
Dobrodosla Zlato,Odceifi sad i pokazi djeci (koliko ih je ?).Zumiraj, fokusiraj i sjecaj se, sastavljaj djelice.Trenutno ja i Miran obradjujemo jedna malesnu sliku gdje smo svi duturile. Odmah saljem. Ova je danas za tebe.
Voli te Ljilja
Zlata Kazic (Toroman)
Evo ja se "ublogah", pa savladah i ovo pisanje (brkala one user names i paswords, seljanka), ako bog da, za koji dan cu (ako bude vremena) savladati i slike. Jos da promijenim ovaj "Language", pa da dobijem i nasa slova...
Ja rekoh kako meni uspomene naviru, da cu pisati o njima, ali sto bi rekla Mrvica koju, eto, svi spominjemo: "Sve to nesto, a nista". Sad meni valja spremati veceru, dovoziti djecu sa aktivnosti i mozda se jos javim kasnije, u sitne sate.
Voli vas Zlata
Ja rekoh kako meni uspomene naviru, da cu pisati o njima, ali sto bi rekla Mrvica koju, eto, svi spominjemo: "Sve to nesto, a nista". Sad meni valja spremati veceru, dovoziti djecu sa aktivnosti i mozda se jos javim kasnije, u sitne sate.
Voli vas Zlata
Aplauz za IV-7
Svaka vam cast svima-vrijedno pisete, a neki od vas me iskrenoscu i silom emocija bas zveknu ispod koljena, pa sve bazam okolo ko osamucen.
Jos jedna stvar, malo sam zabrinut da ce se neki nasi komentari izgubiti-milsim na slucajeve kad neko komentira na originalni post od ranije. Logicno je da ce onaj ko je postirao originalnu poruku s vremena na vrijeme otici i provjeriti nema li novih komntara u medjuvremnu, ali nisam siguran da ce bas svima to biti cilj. Ne znam da li postoji neki drugaciji format bloga (Zoka, nemoj me mrziti!) ili neki nacin da se novi postovi i komentari "vide automatski"?
Evo jedna slikica par mjeseci stara: aplauz svima nama.
Voli vas sve Ozren
Jubilarno ublogavanje!!
Dva mala "tradicionalna jubileja" naseg bloga ce se desiti u slejdecih nekoliko dana:
(1)Jubilarni dvadeseti blogger (sad nas je 19, veliki kandidati su Jadranka i Milenko koji su dobili jedno deset (brat bratu) poziva do sada, ali im "ublogavanje" nesto ne ide od ruke...
(2) Jubilarni 100-ti prilog na blogu - ako nastavi ovim tempom - ce se pojaviti u par sljedecih dana.
Nema jubileja bez nagrada - tako da moramo smisliti nesto prigodno...
Jos "samo" 16 (- Davorka, Alma)
Evo da se malo pohvalimo. Trazimo jos "samo" 16 nasih školskih drugova i drugarica. Nema odmora dok traje potraga. S njima smo dijelili klupe, a boga mi i bureke za doručak. Od njih smo prepisivali zadaće, i pismene, njima smo šaptali kad su odgovarali, zajedno smo luftali, šetali po Vilsonovom, slavili rođendane i nove godine, išli na izlete po Trebevićima. Još samo 16.
Arnautović, Nihada - Sarajevo
Bačić, Davor - Neum
Draganić, Tanja
Konjičanin, Aida
Lučić, Mirjana
Misović, Sanja
Muratčauš, Dijana - Travnik
Oprašić, Alma - Holandija?
Paponja, Stjepan
Pehar, Ivanka
Pejić Pržulj?, Dragana -
Popović, Dragana - Beograd
Popović, Drago - Slovenija, ???
Puljević, Zdravka - Kanada
Sarić, Merima - Sarajevo
Taušan, Predrag - Sarajevo
Za referentni spisak gdje je ko (bar onoliko koliko smo nakupili do sad), kliknite ovdje.
Arnautović, Nihada - Sarajevo
Bačić, Davor - Neum
Draganić, Tanja
Konjičanin, Aida
Lučić, Mirjana
Misović, Sanja
Muratčauš, Dijana - Travnik
Oprašić, Alma - Holandija?
Paponja, Stjepan
Pehar, Ivanka
Pejić Pržulj?, Dragana -
Popović, Dragana - Beograd
Popović, Drago - Slovenija, ???
Puljević, Zdravka - Kanada
Sarić, Merima - Sarajevo
Taušan, Predrag - Sarajevo
Za referentni spisak gdje je ko (bar onoliko koliko smo nakupili do sad), kliknite ovdje.
Nadjena Zlata
Evo ja kao "nadjena" a nisam znala ni da sam bila izgubljena... Hvala Dobrinki "dje cula i dje ne cula" sto me nadje (naci cu i ja tebe).
Cuce negdje te uspomene, a mi ih potiskujemo, "jerbo" nam tako lakse. Sad nam je svima super, nista nam ne fali, svi nesto uspjeli. Sta li smo to uspjeli: izgubili zemlju, izgubili jezik (ja "jezikara" sto bi rekli za nas koji smo studirali jezike), izgubili generaciju (pa se sad trazimo po cijelom svijetu) i usput negdje izgubili i djelic sebe. Ma, naravno, svasta smo mi i dobili usput i ne bih se ja mijenjala, ali mi bi tuzno prolaziti Sarajevom i ne sresti nikoga...
Ali eto, nedje se i taj djelic. I vidim svima drago da se vrate ti komadici mozaika. I meni. Hvala svima koji su tako nesebicno potrosili vrijeme da pisu, da izvuku neke stare slike iz albuma (kojih ja, kao ni Marijana nemam, izgorilo sve) i ponovo to sve ozive. Ja vec nekoliko dana prebiram po slikama i komentarima i sjecam se... I ne znam jeli mi dobro da se sjecam... Uhvati me i radost i tuga.
Nego da ja prvo provjerim da li ce mi ovo "blogovanje" upaliti, pa cu onda opet pisati.
Voli vas sve Toromanka (sada Toroman-Kazic)
Cuce negdje te uspomene, a mi ih potiskujemo, "jerbo" nam tako lakse. Sad nam je svima super, nista nam ne fali, svi nesto uspjeli. Sta li smo to uspjeli: izgubili zemlju, izgubili jezik (ja "jezikara" sto bi rekli za nas koji smo studirali jezike), izgubili generaciju (pa se sad trazimo po cijelom svijetu) i usput negdje izgubili i djelic sebe. Ma, naravno, svasta smo mi i dobili usput i ne bih se ja mijenjala, ali mi bi tuzno prolaziti Sarajevom i ne sresti nikoga...
Ali eto, nedje se i taj djelic. I vidim svima drago da se vrate ti komadici mozaika. I meni. Hvala svima koji su tako nesebicno potrosili vrijeme da pisu, da izvuku neke stare slike iz albuma (kojih ja, kao ni Marijana nemam, izgorilo sve) i ponovo to sve ozive. Ja vec nekoliko dana prebiram po slikama i komentarima i sjecam se... I ne znam jeli mi dobro da se sjecam... Uhvati me i radost i tuga.
Nego da ja prvo provjerim da li ce mi ovo "blogovanje" upaliti, pa cu onda opet pisati.
Voli vas sve Toromanka (sada Toroman-Kazic)
3.3.07
Vrata ostaju otvorena
Zoka i ja, sinoc u razgovoru, zakljucismo ovo iz gornjeg naslova.
Formulacija je doslovce Zokina, docim sam ja to malo opsirnije nadizidzala. Rece mi Zoka, da je i Dobrinka nadosla na istu ideju, ali meni utrapi da napisem.
Radi se o slijedecem: necemo da okupljanje bude kraj, the end. Okupe se matorci, popricaju u svojim kruzocima, sjete se prepostenih i pokojnih/rahmetlija, olaju ko ja koliko grohn'o, ko je prop'o a ko nije, ko uspjeo i razgule da zive solo do kraja zivota sa svojim familijam, poslovima... To solo je - odnesose i dio dusa svih nas u nepovrat.
Je l' nas nesretni splet okolnosti generacijski zafrk'o? Jeste i to debelo. Toliko se brzo zivjelo, pa prezivljavalo, pa bjezalo, pa opet prezivljavalo, pa dalje samo jos starilo, da ne stigosmo da ozalimo sami sebe i da bar probamo da kazemo, da moze i drugacije.
Jednom priliko u Zagrebu sretnem covjeka(lokalca), koji je nasa generacija, ali se zajedno muvali po reprezentaciji. Mi se persirali!!! Show cisti. Lik meni - vi, ja njemu - vi, a uvijek sam se mucila da se sjetim njegovog imena. Dobar dan, kako ste, cestitam i sretan put. To je bio ukupni skup
razmijenjenih rijeci do tada. Elem, neke uzasne ratne godine, poslije susreta na ulici, poruci on meni po golubu, da ima nesto vazno da mi kaze. Sta ce mi reci neko (Gliga?), sa kim nikad nisam pricala i jos vazno, i jos kao biva maxuz. Javim se, odem do kluba, dobijem ponudu da raduckam koliko hocu ili koliko fizicki mogu stici. Sve cash. Lova veca od moje kolegice sa fakulteta, koja radila ozbiljan posao 8 sati. Covjek mi rijesi problem, lako brzo i elegantno. Svima dobro.
Najsramnije je, sto ja zaista nikoga od tih ljudi iz kluba nisam ni znala ( a trebalo je!) ni pozdravljala, taman posla sjela i divanila uz kafu, picence... do tada!
Od tada razmisljam o ljudima koji su prosli kroz zivot... samo tako. Gdje su, sta rade, kako zive, da li zive, moze li se...
Iskreno, ne bije me geografska nostalgija. Moja djeca i jedan on su moja domovina, ali me bije po usima nedostatak ljudi koje znam. Nedostaju mi oni kojima samo mogu mahnuti a oni znaju ko sam. Mahnu i oni i odu negdje sa tim dijelom mene kojeg znaju. Kao da se pogledas u ogledalo, makar i ono cirkusko, iskrivljeno, ali moje ogledalo.
Istina, ima internet, pa covjek moze da se izhivljava i mlati praznu slamu do besvjesti, samo sto mi to ne polazi za rukom u suplje.
Predlazem da ovaj blog ostane otvoren, dok Google ne crkne, kao portal gdje se moze dobaciti tu_spas_mene. Mjesto gdje se moze kukati, hvalisati se, kaciti slike, po mogucnosti ukusno komentarisati (bez zadnjih misli i politicke korektnosti) i znati da ce neko ko nas/vas zna procitati.
Nije nuzno da to budu eseji tipa "Lishce zuti..."a i mogu.
Nije nuzno ni visiti tu kao visibaba, mada mi perspektiva visibabe, zvuci bolje od nadzak-babe.
Pisite svasta: tipove za zdravlje, cajeve, trave, moze i za novce; dijelite tuge i radosti; kacite babe i unucad - ako ih ima. Od sada ce uvijek neko, kad_li tad_li, da procita sa zanimanjem vecim od onog za Avaz, Dane, Nezavisne i SB ! ! !
Ne mogu mi biti blizi ljudi koji tamo nesto po narudzbi svrljaju, makar se cesto i slozimo, od Ranka ili Goce, ali - nema sanse, ni u ovoj ni u narednoj inkarnaciji.
Da skratim: meni je toliko neopisvo drago procitati par redova "Anonymus-a" lole, Glige, cuti Zokin glas i vidjeti Ljiljinog malog za granapa, da me vec panika prifatila, da ce sve da se ukine poslije ljeta.
Ne znam kako vi, ali ja vise ne umijem da se rastajem. Usahlo.
Ko zna sta zivot nosi dalje?! Ostanite on line, kazite djeci gdje zive bivsi (?) drugovi i drugarice. Neka znaju.
Vrata ostaju otvorena.
Jos da zvanicno potvrde Zoka i Ranko koji uredjuju sajt.
Formulacija je doslovce Zokina, docim sam ja to malo opsirnije nadizidzala. Rece mi Zoka, da je i Dobrinka nadosla na istu ideju, ali meni utrapi da napisem.
Radi se o slijedecem: necemo da okupljanje bude kraj, the end. Okupe se matorci, popricaju u svojim kruzocima, sjete se prepostenih i pokojnih/rahmetlija, olaju ko ja koliko grohn'o, ko je prop'o a ko nije, ko uspjeo i razgule da zive solo do kraja zivota sa svojim familijam, poslovima... To solo je - odnesose i dio dusa svih nas u nepovrat.
Je l' nas nesretni splet okolnosti generacijski zafrk'o? Jeste i to debelo. Toliko se brzo zivjelo, pa prezivljavalo, pa bjezalo, pa opet prezivljavalo, pa dalje samo jos starilo, da ne stigosmo da ozalimo sami sebe i da bar probamo da kazemo, da moze i drugacije.
Jednom priliko u Zagrebu sretnem covjeka(lokalca), koji je nasa generacija, ali se zajedno muvali po reprezentaciji. Mi se persirali!!! Show cisti. Lik meni - vi, ja njemu - vi, a uvijek sam se mucila da se sjetim njegovog imena. Dobar dan, kako ste, cestitam i sretan put. To je bio ukupni skup
razmijenjenih rijeci do tada. Elem, neke uzasne ratne godine, poslije susreta na ulici, poruci on meni po golubu, da ima nesto vazno da mi kaze. Sta ce mi reci neko (Gliga?), sa kim nikad nisam pricala i jos vazno, i jos kao biva maxuz. Javim se, odem do kluba, dobijem ponudu da raduckam koliko hocu ili koliko fizicki mogu stici. Sve cash. Lova veca od moje kolegice sa fakulteta, koja radila ozbiljan posao 8 sati. Covjek mi rijesi problem, lako brzo i elegantno. Svima dobro.
Najsramnije je, sto ja zaista nikoga od tih ljudi iz kluba nisam ni znala ( a trebalo je!) ni pozdravljala, taman posla sjela i divanila uz kafu, picence... do tada!
Od tada razmisljam o ljudima koji su prosli kroz zivot... samo tako. Gdje su, sta rade, kako zive, da li zive, moze li se...
Iskreno, ne bije me geografska nostalgija. Moja djeca i jedan on su moja domovina, ali me bije po usima nedostatak ljudi koje znam. Nedostaju mi oni kojima samo mogu mahnuti a oni znaju ko sam. Mahnu i oni i odu negdje sa tim dijelom mene kojeg znaju. Kao da se pogledas u ogledalo, makar i ono cirkusko, iskrivljeno, ali moje ogledalo.
Istina, ima internet, pa covjek moze da se izhivljava i mlati praznu slamu do besvjesti, samo sto mi to ne polazi za rukom u suplje.
Predlazem da ovaj blog ostane otvoren, dok Google ne crkne, kao portal gdje se moze dobaciti tu_spas_mene. Mjesto gdje se moze kukati, hvalisati se, kaciti slike, po mogucnosti ukusno komentarisati (bez zadnjih misli i politicke korektnosti) i znati da ce neko ko nas/vas zna procitati.
Nije nuzno da to budu eseji tipa "Lishce zuti..."a i mogu.
Nije nuzno ni visiti tu kao visibaba, mada mi perspektiva visibabe, zvuci bolje od nadzak-babe.
Pisite svasta: tipove za zdravlje, cajeve, trave, moze i za novce; dijelite tuge i radosti; kacite babe i unucad - ako ih ima. Od sada ce uvijek neko, kad_li tad_li, da procita sa zanimanjem vecim od onog za Avaz, Dane, Nezavisne i SB ! ! !
Ne mogu mi biti blizi ljudi koji tamo nesto po narudzbi svrljaju, makar se cesto i slozimo, od Ranka ili Goce, ali - nema sanse, ni u ovoj ni u narednoj inkarnaciji.
Da skratim: meni je toliko neopisvo drago procitati par redova "Anonymus-a" lole, Glige, cuti Zokin glas i vidjeti Ljiljinog malog za granapa, da me vec panika prifatila, da ce sve da se ukine poslije ljeta.
Ne znam kako vi, ali ja vise ne umijem da se rastajem. Usahlo.
Ko zna sta zivot nosi dalje?! Ostanite on line, kazite djeci gdje zive bivsi (?) drugovi i drugarice. Neka znaju.
Vrata ostaju otvorena.
Jos da zvanicno potvrde Zoka i Ranko koji uredjuju sajt.
Time Out
Stalno se nesto prikazujemo sa prednjih strana. A da nam ni zadnje strane nisu bile "za baciti", svjedoci ova dramaticna (Soberova?) fotografija...
A gledaj Lole majstora, sto se prikr'o....
VILSONOVO ŠETALIŠTE
IZET SARAJLIĆ
Mi nemamo Bulonjsku Šumu ni Haj Park ni Vrapčja Brda
i što se lirike tiče, s jeseni, kad počne da opada lišće,
u ovoj varoši koja je baš u lirici oskudna i tvrda
mi nismo imali gdje da idemo nego na Vilsonovo Šetalište.
Vilsonovo - naši Čistije Prudi, naš Kej Volter. Odavde,
mada su mnoge ptice iz mog pokoljenja docnije i zasvinjile,
išli smo, mi Jovani, mi Ivani, mi Avde,
neko u ministre, neko u De Vinjije.
Uopšte, nikad toliko pjesma nije bila cijenjena u mojoj domovini.
Knjigu stihova je držao svako, kao što danas drži vola.
Dvoje na Vilsonovom, dvoje na mjesečini
znalo je više Šekspira nego danas cijela jedna škola.
Bilo je to davno. Još nije bilo ni televizije ni sinemaskopa!
Zato su na sve strane treštali jambi i horeji.
Lažem! Od Koreje, koja je tad krvarila, svaki čas i Evropa
mogla je da se zakoreji.
Moja draga, koja mi je u međuvremenu postala žena,
voljela je tada Jirži Volkera.
Mojoj dragoj, koja mi je u međuvremenu postala žena,
čitao sam tada Jirži Volkera.
Bili smo tad tako bogati, imali smo oči, ruke, usta.
To je iz Volkera. U suštini, bili smo siromaštvo sâmo.
I mada je o našoj sreći govorila i glavna knjiga zemlje - ustav
da nije bilo neba naša ljubav ne bi imala ni krova nad glavom.
Bili smo niko i ništa, imali smo samo to nebo
i taj život sem snova svega drugog lišen.
Da smo tada umrli za našim kovčegom
išlo bi samo lišće.
Sada djeca uzmu kola i prvoj mis svijeta koju sretnu kažu - Izvolite.
Sada svaki maturant takoreći u prilici je
da u garsonjeri, uz Baha ili uz Bitlse, sjede pored svoje Lolite.
Mi smo to činili na Vilsonovom, u prisustvu milicije.
I nije nam smetalo što Miljacka na tom mjestu postaje najobičnija bara
ni što milicija tako pomno nad moralom svojih sugrađana bdije.
Bilo je to davno. Umjesto memoarâ
pisali smo svoje prve elegije.
Inače, u svijetu uvijek po jedna Koreja gine,
u protivnom - od čega bi živjeli istoričari,
a ja, dok se sjećam Vilsonovog i mjesečine,
ja starim ja starim, ja starim.
(1968)
Image By: Esad Mulabegovic
2.3.07
Naš drug Vojkan
O Vojkanu ima sva sila anegdota. Svi ga se sjećamo nasmijanog, dobro raspoloženog, uvijek spremnog na šalu. Učestvovao je u svim našim đačkim manguplucima i podvalama. Ljeti smo obavezno išli na more zajedno, još od prvog gimnazije. Jedno ljeto smo pješačili obalom od Podgore do Baškog Polja jer smo čuli da svira Bijelo Dugme. Hajd i vjerovali smo i nismo, pa onako besposleni uranimo i krenemo Mario, Gljiga, Vojkan i ja. Usput se kupamo u svakom mjestu, zezamo se, i bogami stignemo predveče i do Baškog Polja. Fakat, Dugme imalo ljetnu gažu u tom restoranu. Mi lijepo oćejfili do ponoći dok nije prestala svirka. Valja nam nazad pješaka do Podgore. Umorni, gladni, hodamo magistralom i vjerovali ili ne hodajući spavamo i kao stopiramo. A auta urijetko prozuje pored nas, naravno ko će nam stat , nas četvorica u 3 po noći. U neko doba oko 3 svalimo se pored magistrale da odrinjamo bar do zore. I ko kaže da na moru nije mazija po noći, laže. Smrzli se ko pičke. Nakon sat drhturenja se predomislimo i nastavimo hodati. Naiđe i auto naše narodne milicije, mi ga i ne registrujemo dok nije prošlo. Kaže Vojkan Da nas bar pokupiše u muriju, pa da se ko ljudi naspavamo. Elem vratismo se u kamp oko cenera po danu i mrtvi umorni polegosmo. Spavali do tri, dok nas sunce nije doslovno skuhalo u šatoru. Temperatura oko 60, dobro nismo pocrkali.
Prije nego smo pošli na more kaže Vojkan on zna skuhati grah. Hajd dobro, nama samo da uštedimo nešto love na hrani, samo da što duže ostanemo na moru. Kupili mi u Sarajevu kilu graha, Gljiga, stari kamper ponio i špiritušu i kao jedan dan Vojkan nam kuha grah. Obradovali se mi, dosta više hljeba i pekmeza za ručak. I kuha on taj grah u nekakvoj šerpi u nekoliko voda. Naizad u pet popodne, mi odavno nervozni i gladni, zove on. Gotov grah. Ja majko moja kakav je to bio grah. Samo voda i grah. Užas. A bogami pojedosmo ga, bar je bilo toplo. Tako je naš dobri Vojkan bio i naš kuhar.
Za Marijanu, Gocu, Tahvilu i sve karatase
Draga Marijana,
Vjeruj da nisi zaboravljena,i da se neki pitaju gdje si i sta radis , kako si i hoces li izviriti sa nekog od kontinenata. Takodje mi je drago da izgledas bolje sada nego prije 30 godina.Razlog zbog kojeg se osobito cesto pominjes je sljedeci - jaranica ti podjetinjila pa posla iz pocetka karate ganjati, nije shotokan stil nego wado ryu - dodje mu ga isto, a onda si neminovno ti negdje u prici spomenes.
Sve me interesuje pa se javi!
Adrian (moje granapce) polozio za plavi a gospodja mama za smedji ( zapalila sve svoje jaranice pa sada sutamo i djecu ganjamo na trening i kada nece da idu)
Bilo nekad
Evo i jedne samostalne sličice mene kao dječaka tamo davne 74. Obučen u stilu baš me briga. Keceljica, majica sa rol kragnom, merkefa Super Rifle direkt sa Ponte Rosa, i vojnički opasač sa vojnog otpada. Nisam čak ni skinuo one alke gdje se bombe kače. Te godine smo Sina i ja išli auto stopom do Trsta. Bacali ture jazije hoćemo li magistralom ili preko Zagreba. Švercovali se kod Logera u Šibeniku u hotelu Solaris. Njemu starci uplatili odmor, sve sa bazenom i klopom. Poslije ručka on fino pokupi nešto hrane pa nama u sobu. U to zlatno doba bilo je dovoljno samo izaći na cestu, digneš ruku i već neko staje. Dok reče keks mi do Trsta i nazad. Eh lijepa vremena.
Evo ko vodi racuna o Goranu Dobrijevicu. A mi se brinuli!
Cao svima sa toploga i suncanog juga.. Hvala Ranku i Zoki sto nas vratise 30 godina unazad i obnovise neke divne i bezbrizne skolske uspomene...
Evo jedne od svjezijih slicica sa krstarenja za muski dio ekipe da vide koja je posada vodila racuna o meni za vrijeme krstarenja po Indijskom okeanu...
Pozdrav svima i nadam se da cemo svi redovnije biti u kontaktu..
Pozdrav
Drago mi je da se ponovo čujemo nakon toliko godina. Zahvalan sam Zoki i Ranku na dobroj ideji. Sa moje strane, pokušaću zajedno sa ostalima koji su u Sarajevu da realizujemo eventualnu organizaciju našeg jubileja. Do tada ćemo biti u stalnom kontaktu.
Pozdrav svima !
Pozdrav svima !
DOBRODOSLA MARIJANA!
Ne rece nam gdje si ili je meni promaklo. By the way, fotgrafija je odlicna, a i ti na njoj super izgledas.
Pozdrav
Pozdrav
Marijana II
Slijedeci put kad se ulogujem, prvo cu priviti rodni list
i napraviti spisak, da sta ne zaboravim. Kolega Alzhemer me opako zbunjuje.
Dakle, imam molbu! Obzirom da su mi sve, ali Sve slike do '92 izgorjele, bila bih veoma zahvalna, na svakom prilogu - svejedno, bila ili ne, ja na njima. Ispadoh iz stolice od smijanja, na Gligu pored busa, Hippie Cilicku i strkljavog Zoku. Nekom prilikom, valjda 2. razred bijese, djah Sober(veoma vazan i ozbiljan, since 4 ever), djah Goran D. sa kucecim ocima, imao aparatic i skljocnuo par slicki. Tahvila bila u Kico fazi, sa keceljom kao u medicnkse sestre iz op. sale., ja sa svojim streberskim, pivska flasa cvikerima, za koje mi zensko dijete ne vjeruje, da sam ih ikad imala. Neopravdano misli da je corkasta samo na oca, a ovamo... Bili su tu negdje i Ozren i Nedim, mozda i Drago. Ili je aparat bio njihov... ali bilo je slika i to gomila i sve nestale.
Znaci, ne budite piksel stipse, nego kacite ili saljite, da se smijemo.
Evo jedna, relativno friska. Jesen 2006.
i napraviti spisak, da sta ne zaboravim. Kolega Alzhemer me opako zbunjuje.
Dakle, imam molbu! Obzirom da su mi sve, ali Sve slike do '92 izgorjele, bila bih veoma zahvalna, na svakom prilogu - svejedno, bila ili ne, ja na njima. Ispadoh iz stolice od smijanja, na Gligu pored busa, Hippie Cilicku i strkljavog Zoku. Nekom prilikom, valjda 2. razred bijese, djah Sober(veoma vazan i ozbiljan, since 4 ever), djah Goran D. sa kucecim ocima, imao aparatic i skljocnuo par slicki. Tahvila bila u Kico fazi, sa keceljom kao u medicnkse sestre iz op. sale., ja sa svojim streberskim, pivska flasa cvikerima, za koje mi zensko dijete ne vjeruje, da sam ih ikad imala. Neopravdano misli da je corkasta samo na oca, a ovamo... Bili su tu negdje i Ozren i Nedim, mozda i Drago. Ili je aparat bio njihov... ali bilo je slika i to gomila i sve nestale.
Znaci, ne budite piksel stipse, nego kacite ili saljite, da se smijemo.
Evo jedna, relativno friska. Jesen 2006.
Marijana
Zahvaljujem!
Da dodam i podvucem - Zoka je brz kao munja. Ne stigoh prelistati svoj regularni mail, a pozivnica je vec tu. Svaka cas', to je zapad. Nema trte-mrte, samo rad i red.
Nego, da cestitam na inicijativi za saziv vijeca staraca i starica, ako nista, vrijedi jezika radi. Vise nikog oko sebe ne razumijem, a ni oni mene, elem govorim jezikom lepitra u kafezu. Jezik je ziva stvar, a ja... hm sve manje. Da nije Dobrinke, koja tu i tamo, kad nije zauzeta sa Berluskoni aferama, protambura nesto poznato... a i to urijetko... mrka kapa.
Dalje, kome i da pricam bajke? Mene nije briga sta neki lijevi ljudi rade, also dakle, sta njih briga sta ja mislim ili radim.
Naravno i druzenja radi, svjedocenja dogadjaja i najvaznije traceva. Normalno - samo dobronamjernih. Uvijek sam bila na repu dogadjaja (opravdno), sto ne znaci, da nisam voljna da avanzujem u 'trac specialistu'.
Evokacija uspomena mi nije jaca strana, ali sam drugovi i drugarice, okrenuta svijetloj buducnosti. Ono vremena sto nam je ostalo, da se nadjemo pri ruci, ili bar pri mail-u, jedan click daleko.
Ja pohvalih sajt, trac i te de, i da dodam da bi malo organizacije u ovoj dopisci bilo super, pod uslovom da neko ima vremena, da to poslaze.
I ni pod razno - gasiti blog, poslije dana D.
Ajd' sad vi.
Da dodam i podvucem - Zoka je brz kao munja. Ne stigoh prelistati svoj regularni mail, a pozivnica je vec tu. Svaka cas', to je zapad. Nema trte-mrte, samo rad i red.
Nego, da cestitam na inicijativi za saziv vijeca staraca i starica, ako nista, vrijedi jezika radi. Vise nikog oko sebe ne razumijem, a ni oni mene, elem govorim jezikom lepitra u kafezu. Jezik je ziva stvar, a ja... hm sve manje. Da nije Dobrinke, koja tu i tamo, kad nije zauzeta sa Berluskoni aferama, protambura nesto poznato... a i to urijetko... mrka kapa.
Dalje, kome i da pricam bajke? Mene nije briga sta neki lijevi ljudi rade, also dakle, sta njih briga sta ja mislim ili radim.
Naravno i druzenja radi, svjedocenja dogadjaja i najvaznije traceva. Normalno - samo dobronamjernih. Uvijek sam bila na repu dogadjaja (opravdno), sto ne znaci, da nisam voljna da avanzujem u 'trac specialistu'.
Evokacija uspomena mi nije jaca strana, ali sam drugovi i drugarice, okrenuta svijetloj buducnosti. Ono vremena sto nam je ostalo, da se nadjemo pri ruci, ili bar pri mail-u, jedan click daleko.
Ja pohvalih sajt, trac i te de, i da dodam da bi malo organizacije u ovoj dopisci bilo super, pod uslovom da neko ima vremena, da to poslaze.
I ni pod razno - gasiti blog, poslije dana D.
Ajd' sad vi.
1.3.07
Dogovor za okupljanje!!!
IV2 se vec dogovorio za okupljanje sredinom avgusta (pogledajte njihov blog na http://iv2trecagimnazija1977.blogger.ba/) i ljudi kupuju karte.Juce sam pricao i sa Gligom, i on sugerise da je izgleda vrijeme da i mi pocnemo sa planiranjem okupljanja, za avionske karte je: sto prije, to bolje (odnosno, jeftinije). Mi imamo u ovom momentu Ozrena koji je fiksirao 18 Juli.....
Dajte predloge na sunce? Ko dolazi?
Ranko cijeli juli
Zoran juli je OK
Ozren 18. juli
Dajte predloge na sunce? Ko dolazi?
Ranko cijeli juli
Zoran juli je OK
Ozren 18. juli
Mali problem sa ublogiranjem
Posto se i meni desilo kao i nekim od vas da se ne mozete ublogirati kad ste na comment stranici, jer kaze ne mozete ostaviti prazno polje, iako vam je username i lozinka tacno, imam jednostavno rjesenje. NEMOJTE se ublogiravati sa comment stranice nego na glavnoj stranici imate u desnom gornjem uglu sign in znak kliknite na isti i problem rijesen. Ako imate problem javite se meni ili Zoki na dole objavljene e-mailove.
Subscribe to:
Posts (Atom)
