Evo mene jope!

Jooj sto se obrukah. Poziv za kaficu od prije nekoliko dana, a ja nista...A, onako lijepo slozen, bas po mom ukusu. K'o da sam s vama. Ali ja, evo napravila sad sebi jednu, jutarnju, pa uzivam s vama, k'o budan, k'o spava. I meni kao san. Oko mene i dalje haos, ali danas se ne dam zbuniti. Ignorisem knjige po podu u kuhinji, telefone sakrivene ispod jastuka, razne lavore i krpe sto me vabe da nastavim... Kazem vam ja i meni kao san, a u mom snu to nam nista ne smeta. Iskopah racunar i meni nista vise ne treba. Odoh ja na svoju planetu. Tu samo one sunjalice, neke lijepe slike iz mladosti - Ranko i zena mu izgleda jos u behutku, ne znas kad mu je zena ljepsa: sad ili onda (ona vasa slika iz mladosti bas da se covjek raznijezi), Gocina dusa koja je eto ostala ista - ako je vjerovati Marijani - ali to nije tesko povjerovati, djeca.... [to su meni sva "nasa" djeca lijepa, pametna i draga. Nije k'o ova stranjska... O Sininoj zeni necu. Gdje ce ti bolan, Sina, dusa? Da nas onako ujadis. Mi sakrivamo nase celulite i mislimo barem smo na ovoj planeti najljepse, a ti nam onako podvlacis. E, kad ti je, u tebe ti zena, taka, onda tasne i cipelice ne mogu trajati sest mjeseci. Ne ide. Neka ti bas... A i ti jos k'o djecarac. Super. Stvarno izgledate ko klinci. Gdje me Marijana nadje sa onim sunjalicama koje su stiklice protjerale na potez od auta do restorana. Kod nas nema zime, pa su tu japanke najveci dio godine, u raznim bojama, sa masnicama i sljokicama. Sanjina torta isprobana ranije, u nekoliko navrata. U receptari ponosno stoji kao Sanjina torta. Eh, ta moja receptara i nazivi u njoj: Sanjina torta, Zorin ajvar, Edova laksa, Bobina torta, Mikicini lokumi, mamina zeljanica, Dordjeva baklava, Zlatina varijanta...itd. E, sad kad se na blogu otvori receptara, eto meni dodataka. Dobro kaze Cilicka, vi malo, malo, pa po hrani...Zdrava, nezdrava, ma kod nas sve radi: talijansko, kinesko, njemacko, nase, da je na jezik i na izgled dobro. Sve se pika.... Bavila se moja mladja idejom da postane vegetarijanka. Ne branim ja nista, ne mudrujem, ne savjetujem. No velim, da vidimo dokle ce. Odvalimo mi cevapcice sa kajmakom i lukom u somun (nija kao sa carsije, ali kad nema carsije, ima carsijanera) , a ona kao, pa moze jedan, mozda... Slisti tri, niko ne broji (naglas), osim sestre, koja joj odmah proradi kao savjest. Ona ce nju podrzati! Dodje na red pasta karbonara, a ona jadna, suti. Sestra joj opet objasnjava kako je to sa slaninom, ali poguzija u njoj jaci od vegeterijanca, pa sta ces... Ih sta svasta moja djeca ne jedu: ni gljive, ni patlidzan, ni prokule, ni jaja, a mama zahvaljuje kucnim aparatima i blenda li blenda... i suti. Gotovo isto ko ovi nasi planetarci sto sad zaviruju u blog gdje se nista ne desi nekoliko dana, a oni mudro skontali, faza, proci ce. Evo prolazi... Jos samo da slozim sebi onu jednu sa rumom i sladoledom!
Vidim konacno nam i Marijana dobacila svoju djecu, svoje bisere. Joj Marijana, citam kako te djeca prozivaju, pa se sjetih Sininog komentara o ulasku u Partiju: "Ne moze, on je neozbiljan" i zamisljam te kako kako si to onda, po kratkom postupku rijesila, bez mnogo price... Uklapa se. A vidi sad laganice... sve natenane... Ali, znaju djeca, sigurno to i dalje negdje ispliva. Ja svojima ovih dana prosipam mudrost kako je rad stvorio covjeka (ne bi li se kogod trznuo, pa zasukao rukave i na koljena ), a one ce meni: i, sad znaci ne treba vise raditi, sad smo OK. A, ne znam ni sta bi zasukali kad je vruce, nigdje rukava.