Evo Sanja stize,stize...
Ti ugrabi i pravog odmora,i to cetiri sedmice,i to gdje.
Zavidim vam (u pozitivnom smislu).Uvrstio sam takav odmor,na takvom mjestu,u narednu petoljetku.
18.9.07
Kad dama zapovijedi!
Evo Sanja stize,stize...
Ti ugrabi i pravog odmora,i to cetiri sedmice,i to gdje.
Zavidim vam (u pozitivnom smislu).Uvrstio sam takav odmor,na takvom mjestu,u narednu petoljetku.
17.9.07
i jos malo slicica
Evo jos malo da vas davim. Nekako mi zao da ih ne objavim. Pa kako da ne objavim posjet Titovoj pecini...?! Nikako. Bila, ulazila, citala i bilo mi drago sto sam i to vidjela. Pa da podijelim sa vama. Naravno tu je i moja mama sa mojim Loparom.
Pusa
TUSPAS MENE AL' NE I SVIH OSTALIH
Pa gdje ste raja? Evo mene poslije dobrih 5 sedmica ol' ti tjedana ili hefti zasluzenog odmora. 4 sedmice na prekrasnom Visu usred naseg plavog Jadrana. Bilo mi je divno. Odmorila sam se od vrlo naporne radne godine, procitala 3 i zapocela 4-tu knjigu. (To mi se dugo nije desilo) Nije bilo derneka, tuluma, terevenki, diskoteka. Ovaj put je bilo pravo penzionerski. U krevetu vec u 22h, jutarnja ka(h)va u 08h. Odmah potom smazem jedan slanac sa argeta pastetom i potom na pljaza. Namjerno smo izabrali jednu pjescanu plazicu udaljenu dobrih 20 minuta hoda od kuce u kojoj smo boravili (malo gimnastike i kretanja je dobro doslo). Ma zivi raj na zemaljskoj kugli. Nije bilo guzve, vreve, razuzdanih turista. Vjerovali ili ne, slusali smo tisinu popracenu sumom mora. Ma raj, sta da vam kazem. Ovo par slicica koje sam okacila je da se samo prijavim i stavim nesto na blog...reko' red je...
SINISA I RANKO!!! Vama se ne moze vjerovati. Obecali ste mi slicice iz Sarajeva a do danas, nista. Ovo sa bloga sam albumirala ali fali jos. Znam da ima jos. Pa ne morate blogom. Ima i mail. Hajde, uhvatite koju minuticu i posaljite mi mailom ono sto mi jos fali. Budite raja. Ko ima onu gdje smo nas cetvero iz osnovne skole (Logara, Preradovic, Salipur i Misovic)? Hajde usrecite me.
U ovih mjesec i nesto dana mi je uginuo moj hrcak kojeg sam ja ljubila, mazila, pazila, maltretirala itd.
Rekla sam, nece vise zivotinja u moju kucu. Veze se covjek. Eto, sad tugujem. Sva sreca da nisam bila tu. Sacha je sve predever'o sam.
Eto to bi bilo to u kratkim crticama. Ja nisam vodila dnevnik jer su moji dani skoro svi licili jedan na drugi i uopste mi to nije smetalo.
Po povratku sam ocekivala da imati puno toga procitati na blogu, ali vidim da se nije bas puno toga promijenilo.
Moramo nekako ponovo aktivirati moju konu Marijanu. Bez nje nekako pusto...fali brate mili (bar meni).
Dobrinka se negdje izgubila. Ko zna gdje seta i sta li radi. Vidim samo su Zlata, Zoki i Ranko aktivni. Toooo raja.
Goco, i meni je drago citati, ali zamisli da smo svi takvi. Volimo citati ali ne i pisati. E, nebi bilo nista za procitati. Nego hajde za kompjuter i supljiraj. Ma suplja je najbolja, to je moja kona Nenadicka dobro rekla. Od suplje ne boli glava a i covjek se nekako opusti kad supljira.
Uh, zaboravih vam reci da sam srela naseg dragog i divnog druga Murisa na platou Skenderije dan uoci naseg povratka u Genève. Upoznala sam ga sa mojim Loparom, malo
smo se zezali i na kratko druzili uz obecanje da ostajemo u kontaktu. Murise svaka cast, ti si covjek od rijeci i tvoja energija i taj tvoj osmijeh i pozitiva puno znace. Samo nastavi legendo. Cujemo se mi na skaypeu, pa cemo uzivo supljirati kao i obicno.
I....to bi bilo to....
Naravno, malo pojasnjenje, na slicicama osim mene su, moja mama, moja sestra Zana koju nisam vidjela punih 9 godina (zivi u Kanadi- Windsor), moj muz, moja Indira koja vas sve puno pozdravlja i jos poneki prijatelj.
Ostajte mi u zdravlju i veselju do ponovnog javljanja. Imate veliku pusu i naravno VVDNIZ.
Vasa Sanja
Javljajte se
15.9.07
Dnevnik iz Japana
Evo isječkia iz mog dnevnika. Ko bi i pomislio da cu voditi dnevnik. Nisam ni u srednjoj skoli, a sta mi bi pod stare dane?
Četvrtak, 14. juni 2007
Još imam jet-lag. Jutros sam se probudio u pola tri, vrtio se u krevetu i ustao oko tri ujutro po japanskom vremenu. Poslije samo 4 sata spavanja izgleda da mi je prešlo u naviku da spavam samo 3-4 sata na dan. Pa šta, kad je mogao Napoleon spavati samo 4 sata na dan, što ne mogu ja. Ako je dosta Napoleonu, dosta je i meni.
Slijedi dnevni ritual – par šolja nezaslađenog zelenog čaja, provjeravanje e-maila, vidim koja su doba dana na zapadnoj (Zdravko je u San Diegu) i istočnoj (Nermina u Louisville-u) obali Amerike, u Parizu (Maja), u Sarajevu (mama). Razasuli se po planeti kao kad vjetar raspuše maslačak, pa oni mali padobrani koje smo kao djeca zvali dede, odlebde na razne strane.
Spustim se u lobi hotela gdje već čeka gomila od 5-6 Amera, svi sa istim ciljem RIBLJA PIJACA TSUKIJI. Izgovara se kao CUKIDŽI. Podjelimo se u dvije grupe. Ja ostanem sa Justinom iy Utaha i Mellom iz New Jerseya. Priđem bell-boy-u, jedinoj osobi u prostranom lobiju u hotelskoj uniformi. Dečko nema više od 15-16 godina, neobično visok za Japanca.
„Can you please call as a cab“ – zamolim ga.
„Cab?“ – ne razumije.
„Taxi.
“Taxi?“
„Yes. Taxi. Hai“
“Taxi?“
„Taxi! Hai“
Dečko nas pozva rukom da ga slijedimo napolje, nepotrebno pridržavajući pokretna vrata, klanjajući se sve dublje i dublje. Izađemo nas trojica i ostadosmo na trotoaru ispred hotela, a dečko u uniformi otrči niz ulicu zabacujući dugačkim nogama, sve se udarajuci u guzicu.
Možda je bio nov na poslu pa ne zna kako da pozove taksi, možda je takav običaj u Japanu, a možda nije ni bilo raspoloživih taksija.
„What s he doing!?“ čudim se naglas.
„If I only knew he s gonna run like crazy to fetch a cab, I wouldn t have asked him in the first place.“ – mrmljam ja poluglasno.
Poslije par minuta dotrča dečko istim tempom, a za njim vozi taksi.
Taksi u Japanu je priča za sebe. Visoko automatizovana mašina, vozač pritiskom na dugme otvara i zatvara vrata, da se mušterija ne muči, a možda i iz sigurnosnih razloga. Putnik sjeda na zadnje sjedište, odakle ima odličan pogled na instrument tablu koju pokriva trista elektronskih čuda. Pored taksimetra, GPS ekrana A5 formata, raznih dugmića i sijalica ima čak i čitač kreditnih kartica, pa i sićušna mašina koja nam je odštampala račun na kraju vožnje. Za vožnju od Tyukuji pijace, koja je udaljena 20-tak minuta vožnje od našeg hotela KEIO, po ne baš praznim ulucama u rano jutro, platili smo 3800 yena, što je oko 30 dolara.
Taksista nas je ljubazno ispratio tačno pred neko skladište. Ne znam tačno šta sam očekivao, možda nešto nalik sarajevskim Markalama, ili pijacama po Njemačkoj, Americi, ili bliskom istoku. Ni nalik. Desetine kamiona ulaze, izlaze, preparkiravaju se u neobičnom haosu. Prolazim kroz parking, ulazim u pokrivenu halu veličine Skenderije. Prodavači se motaju, utovaraju, istovaraju robu između haosa kamiona, auta, motora, bicikala, te neobičnih dostavnih vozila koja na prednjem kraju imaju motor pokriven buretom, vozač stoji sa jednom nogom na kočnici, a na platformi na zadnjem kraju gomile riba u kutijama, ili jednostavno položene po platformi leže ogromne tune. Vozi se brzo, iako je gužva nesnosna i saobraćaj se za tren nagomila na provizorno napravljenim raskrsnicama.
Sve je mokro, čuje se miris ribe. Kroz svu tu gužvu ugledam reflektorima osvijetljene štandove u daljini. I tu u stvari počinje fascinacija. Pijaca je naizgled nepregledna, svjetla na 30'tak metara visokom limenom krovu idu u nedogled. Sve je asfaltirano i mokro. Prodavači su frižiderima, daskama, plastičnim i kutijama od stiropora, tezgama napravili provizorne ulice po kojima se jedva mogu mimoići dva dostavna platformska vozila. Prodavaći u međuvremenu dobivaju sve više ribe koju kupuju na aukciji u samom dnu pijace. Kutije se slažu sve više oduzimajući prostor od provizornih ulica. I čini se niko se ne sekira oko toga.
Tokijska pijaca je najveća riblja tržnica na svijetu. Tu se proda svaki dan 2.000 tone ribe, godisnji promet je oko 5,5 milijardi dolara.
Začudo nema galame uobičajene na sličnim mjestima u svijetu. Prodavači ne mame mušterije reklamirajući glasno robu. O ovde izgleda vlada pravilo kao i na Tokijskim ulicama – biti glasan je isto što biti prost i nekulturan.
Prodavači, po dvojica ili trojica užurbano slažu i sortiraju ribe školjke, oktopode, lignje, i ostale bezbrojne morske plodove. Robu im sa aukcije dovlače prevoznici bezbrojnim dostavnim vozilima. Prostor na kojem se odvija aukcija se hladi, vrata su zatvorena. Ogromne tune leže po paletama, radnici ih vuku zabijajući kuke na dugačkim drškama. U isto vrijeme se odvijaju po tri, četiri ili pet aukcija. Svu tu kakofoniju pojačava najava početka aukcije. Jedan radnik se popne na bure i mlati velikim zvonom, nastojeći privući pažnju vlasnika maloprodajnih štandova. Njega zamjenjuje drugi koji u stvari vodi aukciju. Govori nevjerovatnom brzinom, brojevi se redaju, vlasnici radnji jedva vidljivim pokretom glave ili ruke licitiraju. Sve se završi za dva-tri minuta. Pa onda dalje.
Tu na pijaci se može pojesti i najbolji suši na svijetu. Za dobar suši potrebna je što svježija riba. A gdje naći svježiju nego baš tu, na Tsukiji pijaci.
Četvrtak, 14. juni 2007
Još imam jet-lag. Jutros sam se probudio u pola tri, vrtio se u krevetu i ustao oko tri ujutro po japanskom vremenu. Poslije samo 4 sata spavanja izgleda da mi je prešlo u naviku da spavam samo 3-4 sata na dan. Pa šta, kad je mogao Napoleon spavati samo 4 sata na dan, što ne mogu ja. Ako je dosta Napoleonu, dosta je i meni.
Slijedi dnevni ritual – par šolja nezaslađenog zelenog čaja, provjeravanje e-maila, vidim koja su doba dana na zapadnoj (Zdravko je u San Diegu) i istočnoj (Nermina u Louisville-u) obali Amerike, u Parizu (Maja), u Sarajevu (mama). Razasuli se po planeti kao kad vjetar raspuše maslačak, pa oni mali padobrani koje smo kao djeca zvali dede, odlebde na razne strane.
Spustim se u lobi hotela gdje već čeka gomila od 5-6 Amera, svi sa istim ciljem RIBLJA PIJACA TSUKIJI. Izgovara se kao CUKIDŽI. Podjelimo se u dvije grupe. Ja ostanem sa Justinom iy Utaha i Mellom iz New Jerseya. Priđem bell-boy-u, jedinoj osobi u prostranom lobiju u hotelskoj uniformi. Dečko nema više od 15-16 godina, neobično visok za Japanca.
„Can you please call as a cab“ – zamolim ga.
„Cab?“ – ne razumije.
„Taxi.
“Taxi?“
„Yes. Taxi. Hai“
“Taxi?“
„Taxi! Hai“
Dečko nas pozva rukom da ga slijedimo napolje, nepotrebno pridržavajući pokretna vrata, klanjajući se sve dublje i dublje. Izađemo nas trojica i ostadosmo na trotoaru ispred hotela, a dečko u uniformi otrči niz ulicu zabacujući dugačkim nogama, sve se udarajuci u guzicu.
Možda je bio nov na poslu pa ne zna kako da pozove taksi, možda je takav običaj u Japanu, a možda nije ni bilo raspoloživih taksija.
„What s he doing!?“ čudim se naglas.
„If I only knew he s gonna run like crazy to fetch a cab, I wouldn t have asked him in the first place.“ – mrmljam ja poluglasno.
Poslije par minuta dotrča dečko istim tempom, a za njim vozi taksi.
Taksi u Japanu je priča za sebe. Visoko automatizovana mašina, vozač pritiskom na dugme otvara i zatvara vrata, da se mušterija ne muči, a možda i iz sigurnosnih razloga. Putnik sjeda na zadnje sjedište, odakle ima odličan pogled na instrument tablu koju pokriva trista elektronskih čuda. Pored taksimetra, GPS ekrana A5 formata, raznih dugmića i sijalica ima čak i čitač kreditnih kartica, pa i sićušna mašina koja nam je odštampala račun na kraju vožnje. Za vožnju od Tyukuji pijace, koja je udaljena 20-tak minuta vožnje od našeg hotela KEIO, po ne baš praznim ulucama u rano jutro, platili smo 3800 yena, što je oko 30 dolara.
Taksista nas je ljubazno ispratio tačno pred neko skladište. Ne znam tačno šta sam očekivao, možda nešto nalik sarajevskim Markalama, ili pijacama po Njemačkoj, Americi, ili bliskom istoku. Ni nalik. Desetine kamiona ulaze, izlaze, preparkiravaju se u neobičnom haosu. Prolazim kroz parking, ulazim u pokrivenu halu veličine Skenderije. Prodavači se motaju, utovaraju, istovaraju robu između haosa kamiona, auta, motora, bicikala, te neobičnih dostavnih vozila koja na prednjem kraju imaju motor pokriven buretom, vozač stoji sa jednom nogom na kočnici, a na platformi na zadnjem kraju gomile riba u kutijama, ili jednostavno položene po platformi leže ogromne tune. Vozi se brzo, iako je gužva nesnosna i saobraćaj se za tren nagomila na provizorno napravljenim raskrsnicama.
Sve je mokro, čuje se miris ribe. Kroz svu tu gužvu ugledam reflektorima osvijetljene štandove u daljini. I tu u stvari počinje fascinacija. Pijaca je naizgled nepregledna, svjetla na 30'tak metara visokom limenom krovu idu u nedogled. Sve je asfaltirano i mokro. Prodavači su frižiderima, daskama, plastičnim i kutijama od stiropora, tezgama napravili provizorne ulice po kojima se jedva mogu mimoići dva dostavna platformska vozila. Prodavaći u međuvremenu dobivaju sve više ribe koju kupuju na aukciji u samom dnu pijace. Kutije se slažu sve više oduzimajući prostor od provizornih ulica. I čini se niko se ne sekira oko toga.
Tokijska pijaca je najveća riblja tržnica na svijetu. Tu se proda svaki dan 2.000 tone ribe, godisnji promet je oko 5,5 milijardi dolara.
Začudo nema galame uobičajene na sličnim mjestima u svijetu. Prodavači ne mame mušterije reklamirajući glasno robu. O ovde izgleda vlada pravilo kao i na Tokijskim ulicama – biti glasan je isto što biti prost i nekulturan.
Prodavači, po dvojica ili trojica užurbano slažu i sortiraju ribe školjke, oktopode, lignje, i ostale bezbrojne morske plodove. Robu im sa aukcije dovlače prevoznici bezbrojnim dostavnim vozilima. Prostor na kojem se odvija aukcija se hladi, vrata su zatvorena. Ogromne tune leže po paletama, radnici ih vuku zabijajući kuke na dugačkim drškama. U isto vrijeme se odvijaju po tri, četiri ili pet aukcija. Svu tu kakofoniju pojačava najava početka aukcije. Jedan radnik se popne na bure i mlati velikim zvonom, nastojeći privući pažnju vlasnika maloprodajnih štandova. Njega zamjenjuje drugi koji u stvari vodi aukciju. Govori nevjerovatnom brzinom, brojevi se redaju, vlasnici radnji jedva vidljivim pokretom glave ili ruke licitiraju. Sve se završi za dva-tri minuta. Pa onda dalje.
Tu na pijaci se može pojesti i najbolji suši na svijetu. Za dobar suši potrebna je što svježija riba. A gdje naći svježiju nego baš tu, na Tsukiji pijaci.
Subscribe to:
Posts (Atom)
