Četvrtak, 14. juni 2007
Još imam jet-lag. Jutros sam se probudio u pola tri, vrtio se u krevetu i ustao oko tri ujutro po japanskom vremenu. Poslije samo 4 sata spavanja izgleda da mi je prešlo u naviku da spavam samo 3-4 sata na dan. Pa šta, kad je mogao Napoleon spavati samo 4 sata na dan, što ne mogu ja. Ako je dosta Napoleonu, dosta je i meni.
Slijedi dnevni ritual – par šolja nezaslađenog zelenog čaja, provjeravanje e-maila, vidim koja su doba dana na zapadnoj (Zdravko je u San Diegu) i istočnoj (Nermina u Louisville-u) obali Amerike, u Parizu (Maja), u Sarajevu (mama). Razasuli se po planeti kao kad vjetar raspuše maslačak, pa oni mali padobrani koje smo kao djeca zvali dede, odlebde na razne strane.
Spustim se u lobi hotela gdje već čeka gomila od 5-6 Amera, svi sa istim ciljem RIBLJA PIJACA TSUKIJI. Izgovara se kao CUKIDŽI. Podjelimo se u dvije grupe. Ja ostanem sa Justinom iy Utaha i Mellom iz New Jerseya. Priđem bell-boy-u, jedinoj osobi u prostranom lobiju u hotelskoj uniformi. Dečko nema više od 15-16 godina, neobično visok za Japanca.
„Can you please call as a cab“ – zamolim ga.
„Cab?“ – ne razumije.
„Taxi.
“Taxi?“
„Yes. Taxi. Hai“
“Taxi?“
„Taxi! Hai“
Dečko nas pozva rukom da ga slijedimo napolje, nepotrebno pridržavajući pokretna vrata, klanjajući se sve dublje i dublje. Izađemo nas trojica i ostadosmo na trotoaru ispred hotela, a dečko u uniformi otrči niz ulicu zabacujući dugačkim nogama, sve se udarajuci u guzicu.
Možda je bio nov na poslu pa ne zna kako da pozove taksi, možda je takav običaj u Japanu, a možda nije ni bilo raspoloživih taksija.
„What s he doing!?“ čudim se naglas.
„If I only knew he s gonna run like crazy to fetch a cab, I wouldn t have asked him in the first place.“ – mrmljam ja poluglasno.
Poslije par minuta dotrča dečko istim tempom, a za njim vozi taksi.
Taksi u Japanu je priča za sebe. Visoko automatizovana mašina, vozač pritiskom na dugme otvara i zatvara vrata, da se mušterija ne muči, a možda i iz sigurnosnih razloga. Putnik sjeda na zadnje sjedište, odakle ima odličan pogled na instrument tablu koju pokriva trista elektronskih čuda. Pored taksimetra, GPS ekrana A5 formata, raznih dugmića i sijalica ima čak i čitač kreditnih kartica, pa i sićušna mašina koja nam je odštampala račun na kraju vožnje. Za vožnju od Tyukuji pijace, koja je udaljena 20-tak minuta vožnje od našeg hotela KEIO, po ne baš praznim ulucama u rano jutro, platili smo 3800 yena, što je oko 30 dolara.
Taksista nas je ljubazno ispratio tačno pred neko skladište. Ne znam tačno šta sam očekivao, možda nešto nalik sarajevskim Markalama, ili pijacama po Njemačkoj, Americi, ili bliskom istoku. Ni nalik. Desetine kamiona ulaze, izlaze, preparkiravaju se u neobičnom haosu. Prolazim kroz parking, ulazim u pokrivenu halu veličine Skenderije. Prodavači se motaju, utovaraju, istovaraju robu između haosa kamiona, auta, motora, bicikala, te neobičnih dostavnih vozila koja na prednjem kraju imaju motor pokriven buretom, vozač stoji sa jednom nogom na kočnici, a na platformi na zadnjem kraju gomile riba u kutijama, ili jednostavno položene po platformi leže ogromne tune. Vozi se brzo, iako je gužva nesnosna i saobraćaj se za tren nagomila na provizorno napravljenim raskrsnicama.
Sve je mokro, čuje se miris ribe. Kroz svu tu gužvu ugledam reflektorima osvijetljene štandove u daljini. I tu u stvari počinje fascinacija. Pijaca je naizgled nepregledna, svjetla na 30'tak metara visokom limenom krovu idu u nedogled. Sve je asfaltirano i mokro. Prodavači su frižiderima, daskama, plastičnim i kutijama od stiropora, tezgama napravili provizorne ulice po kojima se jedva mogu mimoići dva dostavna platformska vozila. Prodavaći u međuvremenu dobivaju sve više ribe koju kupuju na aukciji u samom dnu pijace. Kutije se slažu sve više oduzimajući prostor od provizornih ulica. I čini se niko se ne sekira oko toga.
Tokijska pijaca je najveća riblja tržnica na svijetu. Tu se proda svaki dan 2.000 tone ribe, godisnji promet je oko 5,5 milijardi dolara.
Začudo nema galame uobičajene na sličnim mjestima u svijetu. Prodavači ne mame mušterije reklamirajući glasno robu. O ovde izgleda vlada pravilo kao i na Tokijskim ulicama – biti glasan je isto što biti prost i nekulturan.
Prodavači, po dvojica ili trojica užurbano slažu i sortiraju ribe školjke, oktopode, lignje, i ostale bezbrojne morske plodove. Robu im sa aukcije dovlače prevoznici bezbrojnim dostavnim vozilima. Prostor na kojem se odvija aukcija se hladi, vrata su zatvorena. Ogromne tune leže po paletama, radnici ih vuku zabijajući kuke na dugačkim drškama. U isto vrijeme se odvijaju po tri, četiri ili pet aukcija. Svu tu kakofoniju pojačava najava početka aukcije. Jedan radnik se popne na bure i mlati velikim zvonom, nastojeći privući pažnju vlasnika maloprodajnih štandova. Njega zamjenjuje drugi koji u stvari vodi aukciju. Govori nevjerovatnom brzinom, brojevi se redaju, vlasnici radnji jedva vidljivim pokretom glave ili ruke licitiraju. Sve se završi za dva-tri minuta. Pa onda dalje.
Tu na pijaci se može pojesti i najbolji suši na svijetu. Za dobar suši potrebna je što svježija riba. A gdje naći svježiju nego baš tu, na Tsukiji pijaci.
1 comment:
Ranko,sto stade?
Daj odm'a nastavak.
Ovo do sad je cista umjetnost!
Post a Comment