Šuplja priča

Kontam što mi (nam) je drag ovaj blog. Ima brat bratu 2 biliona stranica na internetu, sigurno su mnoge i duhovitije i ozbiljnije i obrazovanije od ove naše. Kad god dođem s posla, oko 3, sjednem, naspem kakvo piće, cigara, i odmah na blog-mahalu. Pročitam šta ste nam novo spremili, odem na komentare, jednostavno uživam. I ja pogdjegdje šta ubacim, nek je više na kamari. Volim da šupljiram, pa to ti je. Većinu svog života, ako već nisam bio nad knjigom, sam proveo šupljirajući.
Naidjem tako na internetu na stranicu sarajevolink.com. Ima jedan pasus koji evo prenosim c/p.

„Ove stranice su namjenjene svim Sarajlijama širom svijeta koji su činili dušu ovoga grada prije '92 godine. Onima koji su tutnjali po kafićima i klubovima Starog Grada i svako veče plemenili dušu, proširivali znanja i razmjenjivali iskustva u beskrajnom "šupljiranju" uz koje piće i ponoćne sudjuke. Svim tim Sarajlijama širom svijeta koji su pored svakodnevnih "zapadnih" muka jos izloženi njegovom najvećem zlu: zaglupljivanju. Jer bez dobre "šuplje", o svemu i svačemu, nema života.”

Jest, diskutabilno je ovo o zaglupljivanju, nećemo sad o tome, ali zato ima ova zadnja mjesta, i te kako. Ako sad to analiziramo, baš ko nekad na SH, imaju dvije vrste šuplje priče. Prva je kad ti neko prosipa šuplju, ili folira. Ti su odmah ad-akta, i oni i priča im. Druga vrsta, koja nam je svima draža, je poznata i kao zajebancija. Svi smo danima i/ili noćima šupljirali, u dobrom društvu, do nekih doba. I to je ono što meni fali a što sam našao ovde na blogu. Svi smo, fala bogu, završili istu školu :), znamo se, manje više 30 i kusur, ne može mi niko reći da mu ne fali baš ta fina zajebancija, gdje te niko poprijeko neće pogledati ili šta zamjeriti ako se slobodnije našališ, čak šta više, nadodaće se na tu šuplju.
A dešavala se ta šuplja ili na engleskom empty story, u Adamsu, Bokaču, Jesenjinu, Borsalinu, kod Muftića, Čenge, Davora, Starom Satu, Piketu, Čarliju, Liscu, i inim kafićima, uz štok, ili kolu ako si kokuz. A ne spomenuh Bristol, restoran i baštu, te čuveni Kokuz, mjesto gdje smo mogli „sjedit nako“. Naravno ako ne bi došo onaj što nas je jednom izbacio govoreći: „Hajmo šetnja. Ovo je samo za Švabe i strance.“ Pa eto neki od nas su i postali „Švabe i stranci“, valjda ćemo moći sjesti kad se Bristol jednom obnovi, a da nas niko ne istjera.