Tri sedmice kasnije

Bice slika, dolazice sa raznih strana...I video zapisi vjerujem. Neku noc se napricah sa Sinom, razmijenismo utiske o onoj divnoj noci u Nedimovoj Duck Pivnici. Sina mi isprica o nezaboravnim danima koje je proveo sa drustvom iz klupa po mom odlasku.. Ma, ispricace on vama. Obojica dodjosmo do jednog zakljucka: raznih ljudi smo upoznali, prijatelja imamo i iz kasnijih zivotnih faza, ali nekako nista nije kao gimnazijsko doba. 30 godina kao da se i nije isprijecilo izmedju nas. Krenuli smo iz tacke u kojoj smo tada stali...i to je nezamjenjivo.

Da se ovo desi, bilo je potrebno tako malo - da se povezemo i da prepustimo vremenu i prilikama da nas ponese. Moja je sljedeca vec u subotu - nadam se kratkom vidjenju sa Vancouver-skom ekipom - na njihovom terenu. Danas se, medjutim, osjecam mnogo bogatijim nego pocetkom ove godine kad magije Planet IV7 jos nije bilo: vratilo mi se rasuto blago, najvrijednije je jer je cijelo vrijeme bilo tako blizu a tako daleko.

Zivot je malo generacija iskusavao kao ovu nasu: valjda zboog mjesta na brdovitom Balkanu gdje smo se rodili i odrasli. Jasno je da nas je vodio razlicitim putevima, kroz razlilcita iskusenja i da smo danas po mnogim stvarima mozda udaljeniji nego u doba gimnazije. Ali kad se stvari kroz dim i suze svedu na "ono malo duse", tako osjetljive u momentu kad smo bili zajedno, postaje vidljivija relativnost svakodnevnih stvari u odnosu na nase, tako malo, a tako velicanstveno, mjesto u svekolikom postojanju.

Novi klinci rastu. Gimnazija sja novim kabinetima. Vilsonovo je lijepo kao i uvijek. Uci se internet...Ali, sve to me samo podsjeca na nase vrijeme kad smo pratili misiju Apollo, weltmajstershaft u fudbalu, "Jagode u grlu" i citali stihove Pere Zubka. Bice jos generacija i generacija...Ali nikada vise one '77, danas rastrkane sirom planete.

Imao sam istinsku privilegiju da budem dio vas, dragi drugovi. I jos je imam.