Bi tu neko nagradno pitanje

Ja lijepo digla dva prsta, odgovorila, a on se usuti...Dje nestade ta nagrada? Ja sam, neosporno, bila prva...Nemoj da mi se sad tu neki drugi mijesaju. Meni za nagradu moze jos ovakvih slika...
Za one koji vire iz prikrajka - gdje bismo mi svi bili bez te nase balkanske nostalgije. Neka nama nas. Kad sam "tamo" bila, svasta mi smetalo. Vani mi se sve cinilo ljepse. Sad mi svasta nesto ovdje smeta, "tamo" mi sve ruzicasto. Da mi je sastaviti sve lijepo od "svikle". Ali to smo, evo sada mi. Neki cudni koktel: malo kritizerstva, malo odusevljenja svim i svacim; malo distance, malo topline; malo radosti, malo tuge. Red kineske hrane, red baklave. Svasta nam smeta, svacemu se radujemo. Ovdje nam super (gdje god smo), ali da nam je malo "tamo". Odemo"tamo", pa nas opet pocnu nervirati stvari koje su nas "tamo" uvijek nervirale, zbog kojih smo otisli. Pa nam drago da sad imamo gdje otici. Ko bi nama udovoljio? A, ne bismo se mi mijenjali ni s kim i nizasta. Neki meni tako otvaraju oci, kao nije ni "tamo" vise "onako". E, meni jeste. U mojoj glavi je to bas "onako" kako je bilo i to se ne moze promijeniti. Ne dam. Dobro meni ovako sanjati i ponekad pobjeci. U sebe.
Tako ja uzivam u possumima koji mi dolaze pa lupaju po vratima (za one koji ih nemaju - izgledaju kao malo veci pacovi), spasavam njihove bebe od lokalnih macaka; tamanim ove zohare koji su veliki k'o vrapci (jeste, i lete - ja prvo nisam znala je li to proleti mis ispred mene ili buba, kad mi objasnise da su to tvrdokrilni insekti, ma zohari, samo veliki), objasnjavam djeci da ogromni sivi paukovi nisu opasni (a mama obicno tjesi samu sebe i pazi da oni ne primijete kako joj drhte ruke dok mase na tog jadnog pauka), ali oni manji crni jesu; uzivam sto u ovoj klimi mogu da sadim neke bambuse koji rastu do neba (bukvalno ih gledam kako rastu), ljutim se kad ne mogu da nadjem parking (pri cemu zaboravim da "tamo" ne bih vjerovatno imala ni auto) i sanjam o mirisu bagremova i jorgovana. Lijepa kombinacija. Pa, zar moze bolje?