A djeca. Kako oni sebe traže, gdje se nalaze. Moja kćerka Maja, koja ima umjetničku dušu napisala je malu malecku knjigu u potrazi za identitetom.
Slike i likove je našla u dijelu grada koji se zove "Bosnian Village". Kupovinu hljeba ja nazvo idemo u selo, i tako ostalo.
Knjiga je na uvezanom platnu, rađeno prije dvije godine.
Ovo sam ja. Stojim u šanku, pored svih alkoholnih pića, i nikog nije briga, mada je to u Americi zabranjeno. I meni bi bilo čudno da se nisam već navikla na to: Ja sam „NAŠA“.
Čika Buba i teta Nelica drže ovu kafanu. Tu se često skupljaju ljudi iz naših krajeva. To mjesto ih podsjeća na dom. Mi smo ostavili familiju u starom kraju i stekli novu ovde.U svim zemljama u kojim sam živjela, i svim mjestima koje sam posjetila, naš hljeb je najukusniji.
Bez premca. Miris toplog hljeba me uvijek obraduje. Volim kad svratimo u Bosansku pekaru. To nije baš često, pa kad se desi onda je to nešto posebno. Znam da to može izgledati čudno, da sam tako oduševljena oko nečeg tako jednostavnog kao hljeb, ali ova pekara i ovaj hljeb me podsjećaju na život kojim sam nekad živjela, i kojim ponekad poželim da živim. Kao da ima neki veliki dio mog života o kome niko ništa ne zna. Ponekad imam želju da povičem iz sveg glasa i kažem svima o tom životu kojim sam živjela i stvarima kroz koje sam prošla. I odjednom, sve nije baš samo o hljebu.
U mom kratkom životu još nisam srela bosanca koji je i vegetarijanac. To jednostavno nema smisla. Moj tata voli da jede mozak, džigericu i jezik. Još nije uspio da me nagovori da i ja probam.
Ne znam ovog čovjeka, a ipak ga znam. Sjedim mu iza leđa dok gleda fudbalsku utakmicu. Pije pivu i povlači dimove cigarete. Gutljaj i dim, gutljaj i dim, gutljaj i dim. Samo ga nazirem kroz sav taj dim.Čudno me privlači ovaj čovjek. Ima nešto karizmatično u njemu. Znam ga i ne znam ga.
3 comments:
Krasno. Ti Rankic imas umjetnicu
i inzinjerca, Izgleda i mene ista sudbina ceka.
Kad sam prije par sedmica predlozila da nastavimo i ojacamo nase veze, na prvom mjestu sam mislila - za svu nasu djecu(umjetnice, doktore, inzinjere. slikare,fizicare, novinare, dizajnere, borce za ljudska prava, pjesnike...) za dane koji dolaze.
Daj da tu svemirsku samocu i rasturenost, pokusamo pretvoriti u korist za njih. Putovanja su samo jedna od sitnih i veselih sitnica.
Vaznija stvar bi bila, da nisu nikad vise sami, na ovome svijetu.
Uvijek ima neko budan, ko ce cuti, zapisati, prenijeti, ako treba dici slusalicu, okrenuti par brojeva i ko zna, u ovom globalnom selu... mozda(ama sigurno ce!) dan postane ljepsi.
Kako moja cerka kaze:
Never The Same
A broken building,
Crashed down into bits,
Put it back together,
It never fits.
idemo dalje, lose jeste, ali katastrofa nije i nova misao klija:
Journey Through The Maze
Life is full of humour,
Joy and praise,
Always let it teach you,
Journey through the maze.
Mia
Vidi, slicno se zovu. Ovu moju vazda u skoli zovu Maja, ne umiju da izgovore.
Maja je pravi umjetnik.Ja kad bi mogao birati sa kojim darom da se rodim izabrao bi umjetnicki.Sta moze biti ljepse nego da citav zivot budes 100% u onom sto volis,sto ti u stvari i jeste zivot.Kazu nema tu para,osim za one kojim se posreci.Ali ja jos uvijek tvrdo vjerujem da nije sve u parama.Za hljeba ce biti.Vazno je da se zivot srecno prozivi.I da me stavis Ranko prvog na listu za kupovinu slike,po manjoj cijeni dok jos nije postala poznata.Ta ce mi investicija pod stare dane donijeti vise para nego sav ovaj kuluk ovdje.
Jeli Maja stvarno pise na srpskom ovako dobro.Prosto nemogu da vjerujem da ovako dobro zna nas.
Rankane, pitaj Maju, ima li radova(osim ovog prekrasnog rucnog rada),
koje bi eventualno mogao da skeniras i napravis nam malu virtualnu izlozbicu. Znam da nije jednostavno autorski kaciti stvari po netu, ali eto, vrijedi pitati.
Recimo ono sto je vec dio njenog portfolia, pa je neupitno autorstvo.
Mozda neke stare skice, crtezi...
Bilo bi uzivancija svratiti u galerijicu.
Post a Comment