Crtica sa izleta na Trebević

Hvala Heniju za slike sa izleta na Trebevic. A ti izleti su priča za sebe.

Sjećam se da smo se obično okupljali ispod žičare, prije toga svratili u onaj granap u Hrvatinu, nakupovali malo hrane i naravno puno cigara i najjeftinijeg crnog vina u onim dvoguzim flašama (pakovanje od 2 litra). Čekali na kabine, potrpalo nas sve po četvoro, ona kabina se zaljulja, zavrti krug i odosmo na čist zrak. U prvi mah smo i gledali kuće po Bistriku, panoramu Sarajeva, otvarali onaj kapak na podu kabina, i bacali štošta kroz onu rupu, ili samo pljuvali dole da ocijenimo visinu.

Na Vidikovcu, sačekamo da se svi opet iskupe, pa pješaka do Brusa. Nekim kozijim stazama tražili smo logu, daleko od ostalih izletnika, ma išli smo i po pola sata kroz šiblje, ko ono “Po šumama i gorama”

U to vrijeme kad smo se tek učili prvim alkoholnim iskustvima, nije čudo da smo se ono ponapijali, ama je čudo kako se Mario olešio u rekordnom vremenu. Ma hajd što se uroko, nego ne može da dođe sebi nikako. Vrijeme je i povratka a on ni mukajet. I hajd uprtili ga po četvorica na smjenu, onim kozijim stazama, sve nas ono granje izgrebalo. Crkli do Brusa, a od Brusa do Vidikovca ima haj, haj. Mario se klati, I valjda mu jadnom muka kako ga mi nosamo, tek u neka doba izvali: “Stanite malo da se JA odmorim!”. Da nam nije bio dobar drugar, bogami bi ga strmeknuli niza stranu, kako nam je bilo. Mislim da je imao blagi (neka me isprave medicinari ako trabunjam) slučaj trovanja alkoholom. Boba je falila da ga ne odnesemo u hitnu. Prevladao je ipak strah od reakcije roditelja, pa smo čekali veče da se istrijezni.
Tako smo mi savladavali stepenice ka odrastanju,a jedna od važnijih, bar za muški dio raje je i svikavanje na alkohol.

Nekome je išlo bolje, nekome gore, al da je bilo lako - nije. Ja i dan danas ne mogu smisliti Gin - najodvratnije piće kojim sam se oduzeo jedne novogodišnje noći do beswvijesti. Od tog dana ne volim ga ni u flaši vidit.