18.3.07

Jedna slika 1000 rijeci

Moze li se narode skolski? Dise li se u domovini i dijapsorama?
Ja samo da se utefterim i bacim koje drvo na logorsku vatru.
Znam, nema se uvijek vremena i moje teferich vrijeme istice;
nazad u Diznilend, gdje se nosaju samo radno odijelo (bez dizajnera) i pidzama CK,
jer za drugo - nema se vremena. Ali, bicu tu, da citam i voajerski virim i kad se ugrabi sansa
doturim granchicu - dvije.

Umjesto slifera i nostalgije, i teske zbilje i lahkih humoreski, moze i slika. Lakse je i brze, a
i usvaja se automatski. Kako to Milenko sitno veze, par tisucinki rijeci,
dok si rek'o par puta click. Sve to moze da se uradi iz plisanih patoflica, na putu
za tus, ili krevet, ili mezu il' stagod.

Ja ne bih da nam blog pokriju shisharike i shash.
Ili ono bijahu snijegovi i shash? Vazda mi taj folirant(G.B.), bio mrzak
za detaljno slusanje, a svejedno sam ga slusala, prije nego
je rijec 'default' postala 'in'. Isto mu se fata i prevodi na
kosmicke tuge, Mislim shash, snijeg, shisharike, zaborav...
Objavio/la: u

4 comments:

Djeda said...

Nakon 8000 (pikselizirani) rijeci,nesto mi protrca kroz sivu mozdanu masu. Prvo sam pomislio da sam ja nesto prmutovao, pa sam ponovo pogledeao datum i vidim da se POSLE SLIKA (osim Marijaninog komentarta,na obadvije pozicije )niko nije ni oglasio ni kometarisao. Ne mogu da verujem. Cijeli dan(17.03) sam periodicno otvarao stranicu bloga (virio iza coska i pevusio Mr. postman...)i nista .Kratka panika ,sta se desava,kontrola postrojenja da li ispravno radi, i nista. Posto sam bio bas umoran ( tri dezurstva od pon. do subote) ja oko 23 h polako u krevet. Jutros sabajle ja na noge lake,pa pravo na blog,kad ono JUPI, javila se Alma, Marijana.Uf koje olaksanje. Znate li Vi boni sta mi radite,mojne vise ovakvih dugackih preskoka u komunikaciji. Hvala na razumijevanju.

March 18, 2007 at 5:52 AM
Ljiljana Cilic Alic said...

Verde que te quiero verde
Verde viento.Verdes ramas
El barco sobre la mar
y el caballo en la montana.

Djuras recitira Lorku, obraca se Tomas Zdravki, ona crveni a pored nje sjedi Alma Sarajlic.
U prevodu - pravo mi drago da se javila Alma koju nasmijanu pamtim. Znam da je sjedila u srednjem redu u prvoj klupi pored Tomas Zdravke ( da li samo kod Popadica gdje se isticala znanjem jeglenskog?).Drugo sto mi je drago jeste da Nenadicka i dalje pise i da u stvari tu ima dosta poezije, sto me vrati opet na Djurasa. Normalno vezem onda kako je stavio ruku preko lica i skiljeci recitirao Lorku i fiksirao Zdravku. Sve ovo opet je za Milenka da cojek ne bi pomislio da smo utihnuli zbog njegovih lepih slika.
A ja pravim spargle, sparoge, asparagus i pitam se da li smo to mi ikada jeli birvaktile u Sarajevu .
Tmurno, nedeljno jutro dusu dalo da se vjezba Kushanku, uz Adrianovu pratnju na gitari.

March 18, 2007 at 12:45 PM
Djeda said...

Hvala ti Ljilo na brizi ,ali ovo zadnja 48 sata nesto sve nista!

March 18, 2007 at 4:52 PM
Marijana said...

Milenko, ljudi imaju posla, a cesto i zamor materijala uzme svoje,- mislim na broj obaveza.

Nego, umjesto briznog lica, raduj se i zamisli ovako: koliko je samo vazno imati nekoga da kraj njega sutis i da ti ne bude neugodno?
Koliko takvih ljudi na javi i u snu znas? Onako posteno, kako ti kazes, kad 'razmislis sam sa sobom i sa predsobljem' ... reci da ih nema puno. Evo ti idealno mjesto,
gdje mozes da sutis i da ne objasnjavas, ali bas nista.

Istina, bolje je ako se nesto prica, slikama ili rijecima, ali ako i ne, budi uvjeren, da uvijek neko baci oko, makar u prolazu.

Nekad ces ti biti dezuran, nekad neko drugi, treci, nekad niko...
nadam se da je koncept jasan.

Lily, ne samo da je pokojnik (Djuras) unoseci se Zdravki recitovao Lorku, nego ojhaaa, sta sve nije bilo na repertoaru: Crnjanski ('Uspavanka', sve sa 'telom golim' i zbacivanjem 'odela'), Hamlet, a mimo Zdravke, bili su tu: gramafon i 'Mostarske kise'(jos rece, kako je Pero Zubac skroz lijevi pjesnik),'Ne daj se, Ines'(Dedic)
sa nadnaravom recitacjom Serbedzije
i stvar koje je usla u anale mog skolovanja, kao vrhunska kazna.

Esej: "Kako sam dozivjeo/la novi Ustav"... bili smo valjda pricljivi, sta li, ili se gramafon pokvario,ili ga kurir pete cete(obicno Zoka) nije znao naci u zbornici, elem kolektivno smo otisli u Kinshasu sa gore pomenutim grozom.

Godina '74 i sad ja ili neko od raje bi trebalo da ima vrstu svijesti,koja se bavi dosadnim stvarima. Jastaradi. Ali, ajde i da jesam imala veze, sta tu ima da se dozivi?!

Dozivjeli mi kasnije sve to i nego kako nego tesko, ali tad... ni pod razno, osim kao kaznu, sto je covjek ispravno procjenio.

Cesto sam ga sretala tokom onih nesretnih godina('92,'93) zivjeo je u Hrasnu i pisao(radije tad skupljao materijal o Hasetu i Mirzi) knjige o sportistima. Bio veoma mrsav.
Kasnije, prilikom jedne posjete, sretoh ga na Titovoj, tacno kod Olomana (koji je u to doba bio nalik na pokretnu shatru, na moru - uzas sa plasticnim stolovima i bozom. Da ne hodamo, udjosmo na jednu kafu s nogu.
Kratko popricasmo o starom i novom vremenu i kako je on bio u Torontu, zivjeo tu neko vrijeme i ne ide... ali ne moze tamo, tj ovamo, tj nikamo. Znam tacno sta je htjeo reci, ali sam izabrala da sutim i ne pametujem.'Tamo se nisam primio, a ovdje ne znam sta cu sa sobom.' To je rekao drugim rijecima.

I spopade me jad na licu mjesta. Doslo mi da ga tjesim, ali ne ide to tako. Pitao me, kako se usudjujem, jos uvijek veseliti se zivotu. Sta reci? Takva izjava sama po sebi, ocitava stanje jedne duse, u koju se ne usudjujem pogledati. Presutjeh.

Bila sa djecom, oni vuku da idu, da ja dalje presipam tuzaljku iz supljeg u prazno - ne ide. Rastasmo se sa 'srescemo se jos u Hrasnu'. I jesmo, ali nikad ne bi vremena za pricu.

Pocivaj u miru profesore.

March 19, 2007 at 1:02 AM

Post a Comment

Subscribe to: Post Comments (Atom)