Lijepa uz escajg...

... a nije nasa Zlata, nisu ni nasa slatka djecica!

Rekli smo da necemo iskljucivo zapisivati nostalgicne i momente od istorijskog znacaja, nego
i ove obicne, tzv. - bezvezne, ili nekad obicne dnevno-zabavne. Kome taj, ili bilo koji drugi dan, nije do budalesanja, nego shtuje klasiku, samo "critically-acclaimed" and "epic story", ima gumb/dugme/mis za rolanje/ skrolanje. Ja to razumijem totalno.

U autu recimo, iskljucivo slusam klasicnu muziku, ali od filmova, sve sto ima
preporuku epic/c. acclaimed, strogo preskacem. Nekad se nasucem na "critically acclaimed'
knjigu, te je vucem unaokolo k'o kakvo pastorche. Zadnje nasukavanje je bilo - Margaret Atwood. Dakle Tolstoj i onaj nesretnik Dostojevski + Cvajg Stefan zajedno, nisu me toliko udavili. Ili sam ja za'rdjala, ili mi sve ono sto je bilo u medjuvremnu(od citanja ove trojice) umlatilo volju, da dinstam epove i tudje muke, u slojevima i natenane.
Margareta( lijepo ime, skoro ko Djula... sve cvijece) kad prostre recenicu, to shlifer na 3/4 strane, jao, jao, jaoooo. Zatvorim knjigu i pozelim da se udaram istom u glavu.
Kako sam samo nedovoljno cijenila Krlezu i Andrica i Meshu i Maka... a tek Zukicu Dzumhura dragog, koji nikad nije bio kandidat, koji bi kidisao na Nobela ili Pulicera za
pisanije/crtanije, ali bi dobio da se ustanovi nesto kao - Zlatni Globus za Merakliju i Dusu.

U Zukino ime, sjetila se neceg skroz jednostavnog, iz njegov ogromnog opusa svega i svacega.
Neceg skroz Zuko:

PRVI gost je rekao: Daj mi sad jednu kafu!

DRUGI gost je rekao: Sta je bilo dalje?

TRECI gost je rekao: Ovo bi trebalo da neko zapise.

Z.Dz.

Oni koji su u gradu, vjerujem da iscitavaju Zuku,
vise od mene(pa da izvinu na davljenu), a ovi vani da (ga) ne zaborave.
On je bio On, mnogo prije fakina i shanera i nadrealista i raje i papaka.


A sad da se Roza Skleroza(to bih bila ja) vrati danasnjoj dogodovstini.
Sa cerkom isla da obavim kojekakve poslice u carsiju (sto bi Petula Clark pjevala
ko zna kad, u kredi ili paleozoku kao "Downtown"). Da ne mislim
o parkingu ili jos gore, onom sto ce mi odnijeti auto, skontam da idemo raznijem prevozima.
Radim ja to cesto, ali ne vidim cesto ono sto sam danas vidjela.

Autobus prodje obicno, udjemo u subway/metro/vozic i sjednemo na klupicu frontalno.
Pravo ispred nas, sjedi gospodja u svojim 30-im (tako bar izgleda). U neko doba,
vadi pudrijeru, rekoh - regularna provjera shminke. Stavi neku sjenu i zatim vadi
kasikicu za kafu. Onu najmanju za espreso... Momentalno ukopcam, da 'alatka' kasika,
ne ide uz pudrijeru, ali daj da vidim, sta ce dalje biti. Ona fino, mrtva 'ladna onu kasiku
pa s njom prema oku. Kukuuu. Boca je falila da skocim i otmem joj to, savladah se nekako.
Jeedva, hocu reci, uz pomoc tehnike - broj do 100, pa ako krene da kopa oko, onda skoci.
Ona onu kasiku i pocne da zavrce trepavice. Kozmeticka runda trajala dobrih 5-6 minuta. Spremi ona kasiku, kopa dalje po torbi. Mislim se u sebi - sta ce sad,
a cerki kazem - mogla bi ova sad viljusku da izvadi i poceslja se. Kad ne lezi vraze,
vadi viljusku, onu malu sto izgleda kao vile, pravu meza-alatku.

Totalna zona sumraka. Dobro je, nije u oko, nego je popravlja, kao podizala frizuru/tapirung.
Spremi viljusku, ja vec zestoko zainteresirana, ima li tu jos escajga i sta ce dalje biti,
ali sam morala izaci.

Ne samo da sam se ja zabezeknula i moje dijete, koje me cuska i steze me za lakat,
nego i par hipija sa crno lakiranim noktima i sarenim jaknama... samo zinuli.

Losa vijest je - ludaka ima svuda. Dobra vijest je - ludilo nije zarazno, ili bar ne - svako.