Mirisi neki stari

Sjetih se kako sam setala Sarajevom, pa me obasuli stari mirisi, neki lijepi i ugodni, a nekih se bolje ne sjecati. Cevapi sa lukom, sladoled iz Egipta, bagrem kad procvjeta, pa miris jorgovana kojeg u Australiji nema. Ma neko mi rece da je negdje nasao i da mirise, pravo, ali ja evo u ovih 15 godina ne nadjoh. Setali mi tako uz Miljacku, pa nasli zharu, pa malo pokazali djeci kako to izgleda kad se koza zacrveni i pece. Malo dalje, nadjemo zovu, pa ih udavimo narodnim lijekovima. Pogledamo zgradu uz Miljacku, jedan od onih nebodera, haman uz mostic do gimnazije, sav prazan, valjda jos niko da uleti sa lovom za renoviranje, ali na samom vrhu, iz krova raste drvo. Raste kao da prkosi zivotom. Bas me zanima, je li jos tako...
Sjetim se ja tako i voznje tramvajem/autobusom kad stojim, jedva. Uz mene neko vishi, zadigao ruku, gordo se drzi za onu gornju horizontalu koju ja ne mogu dohvatiti, a ja samo sto se ne zaljepim u to neko smrdljivo pazuho....Sjecate li se takvih zimskih voznji kad sve bazdi na bijeli luk? E, svejedno, da mi je...Pa se onda sjetim jeseni kad nase mame krenu po pijacama nabavljati sljive za pekmez, paprike za ajvar, krastavcice za kiselinu, drenjak za dzemove i sokove, kad se pravo suho meso (a ne ove neke imitacije od kojih smo se mi jednom fino potrovali) uzmirise na sve strane, a kupus pocne da se slaze po balkonima. Pa, kad cijela stubista pocnu da mirisu onako kolektivno. Onda mame pocnu da nas maltretiraju sa mijesanjem. Ruke bole, malo jednom, malo drugom, one ne daju stati. Onda dodje do izrazaja bogatstvo velike porodice i vise djece - hajde sad ti, pa utrapis onu drvenu kasisu nekom mladjem ili starijem i probas nestati. Barem na kratko. Ja, tako probavam djeci docarati te neke porodicne momente, pa se ponekad uhvatim sljiva i pecem bestilj, one cice, ali nece da mijesaju... Stigla jesen kod nas (sve naopako, pa i to), ko fol malo razlike u temperaturi, ali ja se ne dam zbuniti. Pocnem pakovati ljetnu garderobu u plakare, vaditi zimsku, svi mi se dave od sege, jer ovdje niti prave zimske odjece, niti zimskih temperatura. Ma, mozes komotno cijelu godinu kratkih rukava... Ali, ja moram po svojim navikama, ne daju geni da se zbune, pa malo pakujem, pa malo pecem. Sve ne bih li se zavarala... Ko je vidio Novu godinu na plazi i bez sarme u kiselom kupusu. Lako je vama u tim hladnim krajevima. Ja iz nekog svog prkosa fino umotam i tu sarmu u kiselom kupusu (na 40 stepeni), obicno se istopim po zvizdanu dok to sve naredam, pa tek onda znam eto Nove godine. Pa mi tako ponekad kuca zamirise na ajvar, bestilj i suho meso. Ma, neka je i imitacija i neka zapne za zube ili se potrujemo, ali mi ne odustajemo. Eto, ja sad odoh u svojoj imitaciji od zivota mijesati ovaj moj ajvar, da ne zagori. Ali, mirise, bas onako...
Voli vas Zlata