Naš drug Vojkan

O Vojkanu ima sva sila anegdota. Svi ga se sjećamo nasmijanog, dobro raspoloženog, uvijek spremnog na šalu. Učestvovao je u svim našim đačkim manguplucima i podvalama. Ljeti smo obavezno išli na more zajedno, još od prvog gimnazije. Jedno ljeto smo pješačili obalom od Podgore do Baškog Polja jer smo čuli da svira Bijelo Dugme. Hajd i vjerovali smo i nismo, pa onako besposleni uranimo i krenemo Mario, Gljiga, Vojkan i ja. Usput se kupamo u svakom mjestu, zezamo se, i bogami stignemo predveče i do Baškog Polja. Fakat, Dugme imalo ljetnu gažu u tom restoranu. Mi lijepo oćejfili do ponoći dok nije prestala svirka. Valja nam nazad pješaka do Podgore. Umorni, gladni, hodamo magistralom i vjerovali ili ne hodajući spavamo i kao stopiramo. A auta urijetko prozuje pored nas, naravno ko će nam stat , nas četvorica u 3 po noći. U neko doba oko 3 svalimo se pored magistrale da odrinjamo bar do zore. I ko kaže da na moru nije mazija po noći, laže. Smrzli se ko pičke. Nakon sat drhturenja se predomislimo i nastavimo hodati. Naiđe i auto naše narodne milicije, mi ga i ne registrujemo dok nije prošlo. Kaže Vojkan Da nas bar pokupiše u muriju, pa da se ko ljudi naspavamo. Elem vratismo se u kamp oko cenera po danu i mrtvi umorni polegosmo. Spavali do tri, dok nas sunce nije doslovno skuhalo u šatoru. Temperatura oko 60, dobro nismo pocrkali.
Prije nego smo pošli na more kaže Vojkan on zna skuhati grah. Hajd dobro, nama samo da uštedimo nešto love na hrani, samo da što duže ostanemo na moru. Kupili mi u Sarajevu kilu graha, Gljiga, stari kamper ponio i špiritušu i kao jedan dan Vojkan nam kuha grah. Obradovali se mi, dosta više hljeba i pekmeza za ručak. I kuha on taj grah u nekakvoj šerpi u nekoliko voda. Naizad u pet popodne, mi odavno nervozni i gladni, zove on. Gotov grah. Ja majko moja kakav je to bio grah. Samo voda i grah. Užas. A bogami pojedosmo ga, bar je bilo toplo. Tako je naš dobri Vojkan bio i naš kuhar.