Nadjena Zlata

Evo ja kao "nadjena" a nisam znala ni da sam bila izgubljena... Hvala Dobrinki "dje cula i dje ne cula" sto me nadje (naci cu i ja tebe).
Cuce negdje te uspomene, a mi ih potiskujemo, "jerbo" nam tako lakse. Sad nam je svima super, nista nam ne fali, svi nesto uspjeli. Sta li smo to uspjeli: izgubili zemlju, izgubili jezik (ja "jezikara" sto bi rekli za nas koji smo studirali jezike), izgubili generaciju (pa se sad trazimo po cijelom svijetu) i usput negdje izgubili i djelic sebe. Ma, naravno, svasta smo mi i dobili usput i ne bih se ja mijenjala, ali mi bi tuzno prolaziti Sarajevom i ne sresti nikoga...
Ali eto, nedje se i taj djelic. I vidim svima drago da se vrate ti komadici mozaika. I meni. Hvala svima koji su tako nesebicno potrosili vrijeme da pisu, da izvuku neke stare slike iz albuma (kojih ja, kao ni Marijana nemam, izgorilo sve) i ponovo to sve ozive. Ja vec nekoliko dana prebiram po slikama i komentarima i sjecam se... I ne znam jeli mi dobro da se sjecam... Uhvati me i radost i tuga.
Nego da ja prvo provjerim da li ce mi ovo "blogovanje" upaliti, pa cu onda opet pisati.
Voli vas sve Toromanka (sada Toroman-Kazic)