Vrata ostaju otvorena

Zoka i ja, sinoc u razgovoru, zakljucismo ovo iz gornjeg naslova.

Formulacija je doslovce Zokina, docim sam ja to malo opsirnije nadizidzala. Rece mi Zoka, da je i Dobrinka nadosla na istu ideju, ali meni utrapi da napisem.

Radi se o slijedecem: necemo da okupljanje bude kraj, the end. Okupe se matorci, popricaju u svojim kruzocima, sjete se prepostenih i pokojnih/rahmetlija, olaju ko ja koliko grohn'o, ko je prop'o a ko nije, ko uspjeo i razgule da zive solo do kraja zivota sa svojim familijam, poslovima... To solo je - odnesose i dio dusa svih nas u nepovrat.

Je l' nas nesretni splet okolnosti generacijski zafrk'o? Jeste i to debelo. Toliko se brzo zivjelo, pa prezivljavalo, pa bjezalo, pa opet prezivljavalo, pa dalje samo jos starilo, da ne stigosmo da ozalimo sami sebe i da bar probamo da kazemo, da moze i drugacije.

Jednom priliko u Zagrebu sretnem covjeka(lokalca), koji je nasa generacija, ali se zajedno muvali po reprezentaciji. Mi se persirali!!! Show cisti. Lik meni - vi, ja njemu - vi, a uvijek sam se mucila da se sjetim njegovog imena. Dobar dan, kako ste, cestitam i sretan put. To je bio ukupni skup
razmijenjenih rijeci do tada. Elem, neke uzasne ratne godine, poslije susreta na ulici, poruci on meni po golubu, da ima nesto vazno da mi kaze. Sta ce mi reci neko (Gliga?), sa kim nikad nisam pricala i jos vazno, i jos kao biva maxuz. Javim se, odem do kluba, dobijem ponudu da raduckam koliko hocu ili koliko fizicki mogu stici. Sve cash. Lova veca od moje kolegice sa fakulteta, koja radila ozbiljan posao 8 sati. Covjek mi rijesi problem, lako brzo i elegantno. Svima dobro.
Najsramnije je, sto ja zaista nikoga od tih ljudi iz kluba nisam ni znala ( a trebalo je!) ni pozdravljala, taman posla sjela i divanila uz kafu, picence... do tada!

Od tada razmisljam o ljudima koji su prosli kroz zivot... samo tako. Gdje su, sta rade, kako zive, da li zive, moze li se...

Iskreno, ne bije me geografska nostalgija. Moja djeca i jedan on su moja domovina, ali me bije po usima nedostatak ljudi koje znam. Nedostaju mi oni kojima samo mogu mahnuti a oni znaju ko sam. Mahnu i oni i odu negdje sa tim dijelom mene kojeg znaju. Kao da se pogledas u ogledalo, makar i ono cirkusko, iskrivljeno, ali moje ogledalo.

Istina, ima internet, pa covjek moze da se izhivljava i mlati praznu slamu do besvjesti, samo sto mi to ne polazi za rukom u suplje.

Predlazem da ovaj blog ostane otvoren, dok Google ne crkne, kao portal gdje se moze dobaciti tu_spas_mene. Mjesto gdje se moze kukati, hvalisati se, kaciti slike, po mogucnosti ukusno komentarisati (bez zadnjih misli i politicke korektnosti) i znati da ce neko ko nas/vas zna procitati.

Nije nuzno da to budu eseji tipa "Lishce zuti..."a i mogu.

Nije nuzno ni visiti tu kao visibaba, mada mi perspektiva visibabe, zvuci bolje od nadzak-babe.

Pisite svasta: tipove za zdravlje, cajeve, trave, moze i za novce; dijelite tuge i radosti; kacite babe i unucad - ako ih ima. Od sada ce uvijek neko, kad_li tad_li, da procita sa zanimanjem vecim od onog za Avaz, Dane, Nezavisne i SB ! ! !

Ne mogu mi biti blizi ljudi koji tamo nesto po narudzbi svrljaju, makar se cesto i slozimo, od Ranka ili Goce, ali - nema sanse, ni u ovoj ni u narednoj inkarnaciji.

Da skratim: meni je toliko neopisvo drago procitati par redova "Anonymus-a" lole, Glige, cuti Zokin glas i vidjeti Ljiljinog malog za granapa, da me vec panika prifatila, da ce sve da se ukine poslije ljeta.

Ne znam kako vi, ali ja vise ne umijem da se rastajem. Usahlo.

Ko zna sta zivot nosi dalje?! Ostanite on line, kazite djeci gdje zive bivsi (?) drugovi i drugarice. Neka znaju.

Vrata ostaju otvorena.

Jos da zvanicno potvrde Zoka i Ranko koji uredjuju sajt.