Words don't come easy to me

Drage moje i dragi moji, poslije poprilično poziva i poticaja od sviju vas, nisam imao druge nego da se javim. Moj posao je uglavnom da pišem i pričam, a kao užasno lijena osoba najviše volim šutiti negdje u strani....Naravno, blog otvaram svako jutro redovito. Na posao dolazim oko 8:00, oko 8:10, otvaram, toliko mi treba da se na poslu raspremim i uključim računar, pa mi onda donesu jutarnju dozu kafe i onda polako krenu sjećanja....
Dakle pošto su me više puta kritikovali što ništa ne govorim, ukratko ovo: Oženjen sam i imam kćerku od 10 godina, pa mi je zanimanje oca i supruga primarno. U slobodno vrijeme se zabavljam kao vanredni profesor na Farmaceutskom fakultetu u Sarajevu (ko zna posao-radi, ko ne zna-podučava, a ko nije u stanju ni jedno ni drugo, on je umjetnički kritičar). Eto, puno sam se nešto napričao, šta još..ah da..adresa...probat ću sigurnosne mjere: miro(tacka)sober(x)gmail(tacka)com.
A sada da do kraja razjasnim neke dileme koje su očigledno već dobrim dijelom rješene. Drago Popović je u Belgiji od 1994., završio je farmaciju kao i ja, i tamo je izvršio neku vrstu nostrifikacije pa radi u struci. Ima ženu (farmaceuta) i dvije kćerke. Probat ću ga kontaktirati preko ženine sestre koja radi u Sarajevu.
Oprašić Alma (nemam pojma kako se preziva kao udata) živi u Sarajevu, ali na žalost ne radi. Vidjeo sam ju prije nekih 14 dana i rekao za ovaj blog, ali mislim da su šanse da se prijavi prilično male. Alma je završila ekonomiju i ima 3 kćeri, od kojih najstarija ima 20-tak godina i također ne radi....
Eto lijepe moje i pametni moji (naravno i obrnuto)....je li dosta za početak? Slike ne tražite odmah, i ovo što sam napisao mi je bilo puno..Danima sam se pripremao.......